U mjesecu izlaska jednog od najiščekivanijih filmova godine ništa nije uzburkalo svijet filma kao izjava redatelja Martina Scorsesea da Marvelovi filmovi nalikuju na lunaparkove. “Vrijednost filma koji je kao tematski park, filma Marvelova tipa, gdje kinodvorane postaju zabavni parkovi, drukčije je iskustvo”, rekao je te dodao: “To nije cinema, to je nešto drugo. Ne bi nas to trebalo napadati. To je velik problem i od vlasnika kinodvorana trebamo da istupe i prikazuju narativne filmove.”

Spektakl umjesto moralne dvojbe

Slagali se ili ne s tvrdnjama slavna redatelja, njegovo stajalište nije teško razumjeti. Riječ je o visokoproračunskim filmovima s velikim naglaskom na spektakl, dok se moralne dvojbe s kojima se glavni likovi povremeno suočavaju brzo i bezbolno uklanjaju. U zadnjem nastavku “Osvetnika”, naprimjer, Iron Man (Robert Downey Jr.) prisiljen je na trenutak razmotriti izbor između spašavanja života milijardi ljudi i spašavanja života vlastite kćeri. Taj je trenutak prošao prije nego što su Iron Man i publika o njemu mogli ozbiljno razmisliti te je pronađen način da Iron Man učini oboje. Vuk je sit, a koze su, kao i uvijek, ostale na broju.

Nakon godina bombardiranja površnim Marvelovim filmovima te pokojom lošom ekranizacijom stripova DC-a, “Joker” je svojim uspjehom pokazao da ekranizacije stripova ne moraju biti poput lunaparka.

Film prati Arthura Flecka (Joaquin Phoenix) na njegovu nasilnu putu od dobroćudna klauna koji žudi za minimumom pozornosti do višestrukog ubojice koji postane simbolom otpora građana siromašnog i korumpiranog Gothama.

Iako nasilan i ravnodušan prema patnji svojih žrtava, Arthur nije motiviran sadizmom, nego pravdom. On postupno uviđa okrutnost ljudi koji ga okružuju – od kolega s posla preko televizijskog voditelja kojeg obožava do vlastite majke – zbog koje se on iz pitoma leptira pretvara u agresivnu gusjenicu. Pritom su paralele između Jokera i Batmana očitije nego u ijednom prijašnjem filmu. Naime, obojica se, potaknuti dubokom traumom, odluče boriti za pravdu kakvu su sami definirali. Pritom ih nije briga za zakone, policiju ili sudstvo.

Međutim, još ih razlikuje činjenica da Batman odbija ubiti svoje neprijatelje. Razlog za to nije njegova nemoć, nego duboko uvjerenje da se čak i najgori zločinci mogu rehabilitirati. Upravo to čini Jokera njegovim najvećim neprijateljem: njihova borba nije fizička, nego ideološka.

Korak do ludila

Za razliku od Batmanovih drugih neprijatelja, koji su primarno motivirani osjećajima poput pohlepe i težnjom za akumuliranjem moći, Joker djeluje na temelju jednostavna načela: Većinu samo jedan korak u pogrešnom smjeru dijeli od toga da se predaju ludilu. Joker ih je u tom smjeru uvijek spreman pogurati, ne zato što je sadist, nego zato što time dokazuje istinitost svojih načela. To je, također, često i zabavno, a on, kao i svaki klaun, živi od zabave.

Za razliku od prijašnjih iteracija, Phoenixov Joker se ne bavi njegovim odnosom s Batmanom, ali ističe sličnosti njihova podrijetla i ciljeve. Umjesto Batmana, ovog puta Joker igra ulogu tužitelja, suca, i provoditelja kazne u Gothamu, ali ne kao utjelovljenje kaosa – kako je prikazan u ostalim filmovima – nego kao njegov instrument. Publika je tako dobila dugo iščekivanu priču najomiljenijeg zlikovca svijeta stripa.

Tko je on? Odakle dolazi? Što ga motivira? Ista pitanja koja su se postavljala o Jokeru građani Gothama postavljaju o Batmanu. On je stoga publici bio neprocjenjiv uvid u način na koji Gotham gleda Batmana. Iako je taj uvid publika sada barem djelomično izgubila, dobila je film koji se ne boji okršaja s teškim pitanjima i koji se može opisati mnogim riječima, ali ne i kao “lunapark”.