Foto: Pixabay

Kao jedan od neobičnijih osvrta na veoma turbulentnu prošlu godinu na Netflixu se pojavio komični pseudodokumentarni film “Death to 2020”. Riječ je o iščekivanom novom projektu kreatora hvaljene serije “Crno zrcalo” (Black mirror) Charlie Brookera i Annabel Jones, koji su u novom televizijskom pothvatu odlučili iskoristiti stvarnost 2020. godine koja je povremeno bila bizarnija i od fikcije.

U nizu intervjua, dramatične prošlogodišnje događaje poput prirodnih katastrofa, pandemije te političkih i društvenih previranja, komentiraju reporteri, povjesničari, znanstvenici, ali i obični građani koje utjelovljuju poznata glumačka imena. U pravom stilu 2020. godine, film je kod publike uspio izazvati veoma podijeljene reakcije.

Autor ‘prorok’

Humorom nabijen pseududokumentarni film predstavlja kronološki pregled prošlogodišnjih dramatičnih događaja, ali nudi i istraživanje stavova koji su doveli do specifičnih pojava naglašenih tijekom 2020. godine. To su ponajviše populističke političke strategije, fenomen lažnih vijesti i teorije zavjere koje su se probile u sam vrh političkog života.

Već početkom 2020. godine zaredali su se događaji kao stvoreni za upisivanje velikim slovima u povijesne kronike. Prvo je dronom izvedena egzekucija Iranskog zapovjednika Kasima Sulejmanija gotovo postala uvertira u novi veliki konflikt na Bliskom istoku, a zatim je u požarima apokaliptičnih razmjera skoro izgorjela Australija. I to se dogodilo prije pojave pandemije koronavirusa koja je donijela obilje straha, stagniranje svjetske ekonomije i tektonske poremećaje u doživljavanju napredne tehnologije te političkih pitanja i stavova o društvenom uređenju. Stoga ne čudi da je Charlie Brooker, jedan od kreatora filma, više puta bio upozoravan na proročanske osobine svojeg najpoznatijeg projekta, sjajne serije Crno zrcalo koja opisuje otuđenost i propadanje ljudskog društva 21. stoljeća.

Međutim, iako dolazi iz iste radionice, film i serija posve su drukčijeg duha.

Glumačke izvedbe zasjenjene kaotičnim scenarijem

Najjači adut filma svakako su sjajne glumačke izvedbe. Samuel L. Jackson uvjerljiv je kao Dash Brackett, reporter koji komentira pojavu pandemije koronavirusa i prosvjede protiv policijske brutalnosti i rasizma u Americi. Hugh Grant također se ističe kao konzervativni britanski povjesničar koji se redovito izgubi između stvarnosti i popularne kulture. Zavidnu glumačku vještinu pokazale su i Christina Milloti kao stereotipna Karen, kućanica koja se o političkim i društvenim zbivanjima obrazuje preko YouTube kanala i desničarskih foruma te Leslie Jones, kao najuvjerljivija protagonistica filma, psihologinja koja tijekom 2020. godine zamrzi ljude i brendira bijes protiv vladajućih i sustava koji se urušava.

Međutim, ozbiljan problem filma je kaotičan scenarij. To ne treba čuditi ako se uzme u obzir da je na priči radilo 13 autora. Film u svojih 70 minuta trajanja ulazi u mnoge teme od kojih neke, poput odnosa političara prema javnosti i medijima, potpuno parodira do onih kojima pristupa ozbiljno, kao u slučaju s Jacksonovim komentiranjem “Black Lives Matter” prosvjeda.

Niz priča kojih se film dotiče, poput ekonomskih specifičnosti koje su postale izražene tijekom 2020. godine i problema lažnih vijesti, tek su površno obrađene, a ne uspijeva ih zaokružiti niti dokumentaristička naracija koju izvodi Laurence Fishburne. Osim toga, brojni kritičari i dio publike komentiraju često igranje na sigurno autora, što je vidljivo u recikliranju humora koji se više puta ponovio u poznatim varijantama.

Stvarnost apsurdnija od fikcije

Ono što spašava humorističnu stranu filma zapravo je sama stvarnost koju ovaj pseudodokumentarac obrađuje. Film postavlja događaje 2020. godine u drugačiju perspektivu i navodi nas na zaključak da ukoliko neke postupke javnih osobna, političara ili društvenih skupina promotrimo izvan konteksta, utoliko dolazimo do zaključka da bi doista bili urnebesni da se nisu pokazali kao vrlo tragični u stvarnosti. Scenarij u kojem predsjednik jedne od najmoćnijih država svijeta, Donald Trump, u jeku pandemije svojim sunarodnjacima predloži ubrizgavanje sredstva za dezinfekciju kao način borbe protiv virusa bio bi neuvjerljiv u svakom filmu ili seriji.

Međutim, apsurdnost činjenice da su takve situacije kojih tijekom 2020. godine nije manjkalo doista potresale svijet zahvalna je platforma za izgradnju humora. Pa ipak, ovdje također ima mnogo propuštenih prilika koje su vjerojatno rezultat priče u kojoj se čuje previše glasova. Najbolji filmski trenuci definitivno dolaze kada se radnja prestane munjevito prebacivati s jednog lika na drugi i oslobodi nekoliko minuta više za likove poput Gemme Nerrick, koju glumi odlična Diane Morgan. Lik usamljene građanke koja preživljava lockdown prateći na televiziji događaje u Sjedinjenim Američkim Državama poput omiljene serije.

“Death to 2020” ostavlja dojam veoma zanimljive ideje koja se nažalost djelomično utopila u nesređenom scenariju, ali i u činjenici da je možda prerano za stvaranje takvog osvrta pa bio on i humorističan. Završetkom godine definitivno se nisu završili brojni procesi i posljedice prijelomnih trenutaka kojima smo svjedočili, poput pandemije koja unatoč pronalasku cjepiva i dalje snažno utječe na život ljudi.

Film dobro “glumi” dokumentarac unatoč svojem humorističnom tonu, a pojedini aspekti filma dopuštaju da se gledatelj s njima poistovjeti. Gotovo je sigurno da film Charlie Brookera i Annabel Jones neće ostati jedini ovakav pokušaj sažimanja pa ostaje vidjeti kako će se drugi autori nositi s godinom koja se do sada pokazala veoma izazovnom.