Redatelj Taika Waititi ne samo da je pred sobom imao težak posao kao redatelj filma “Jojo Rabbit”, već je svojim uprizorenjem jednog od najvećih negativaca u povijesti uspio probuditi različite osjećaje u publici, koja je film s prilično ozbiljnom i crnom tematikom pogledala ne sakrivajući emocije. Dok vas u jednom trenu uspijeva nasmijati, u drugom se već tjerate da progutate knedlu u grlu.

Servirane vrijednosti

Već na samom početku filma, jasno nam je u kojem je smjeru Waititi odlučio krenuti s ovom dramom/komedijom koja u središte radnje stavlja 10-godišnjeg dječaka Johannesa Betzlera (Roman Griffin Davis), nadimka ‘Jojo’, koji je pripadnik Hitlerove mladeži i svakodnevno vodi zamišljene razgovore s njim. Sve nade da će u budućnosti postati desna ruka svog zamišljenog prijatelja, velikog vođe Adolfa Hitlera, postaju dvojbene kada Jojo otkrije kako njegova majka Rosie (Scarlett Johansson) već neko vrijeme u tajnoj prostoriji unutar kuće skriva mladu židovku Elsu (Thomasin McKenzie).

Film je adaptacija knjige Christine Leunens “Caging skies” objavljene prije skoro 16 godina, koja je Waititiju, čini se, više poslužila kao inspiracija s obzirom na izmjenjene detalje poput ozljede koju Jojo dobiva na samom početku filma ili obitelji s kojom živi prema knjizi.
Mladi glumci Davis i McKenzie nisu oduševili spektakularnom glumom, kao što je to 2015. godine napravio tada devetogodišnji Jacob Tremblay, zbog kojeg su se mnogi mediji raspisali da je žrtva nepravde te da je trebao dobiti nominaciju za Oscara za ulogu Jacka u filmu “Soba”. Ipak, jedno se mora priznati, a to je nevjerojatno dobra kemija glavnih junaka. Dok Jojo zapravo upoznaje svoju najveću neprijateljicu, kojoj daje nadnaravne, demonske osobine poput rogova za koje su njega i njegove prijatelje učili da svi Židovi imaju, njih dvoje (potpuno očekivano) uspostavljaju povezanost zahvaljujući kojoj Jojo počinje preispitivati samoga sebe.

Ali ovo nije klasična priča o dobru i zlu, u kojoj zločesti dječak na kraju ipak postane dobar, već priča o pogrešnim porukama koje dolaze do onih neiskvarenih, koji pogled na svijet oblikuju prema onome što im se servira. I sam redatelj u jednom intervjuu je priznao da je fasciniran načinom na koji djeca gledaju svijet, a ova kritika koju Waititi kroz film daje zapravo prodire dosta duboko u probleme trenutnog stanja društva i bliža nam je nego što bi si mnogi danas, bilo da je riječ o starijima i mladima, htjeli priznati.

Tužan, ali lišen patetike

Dječakovu majku glumi odlična Scarlett Johansson koja je ujedno i protivnik rata, a sina pokušava naučiti životnim vrijednostima koje Jojo nije spreman usvojiti, ali koje mu ona ne nameće upravo zbog njegovih godina te sveprisutne ideologije. Odabir glumaca za ovu satiričnu priču šteta bi bilo ne pohvaliti jer tko je bolji za ismijavanje propusta kojima podliježe društvo od glumice Rebel Wilson (u filmu Fraulein Rahm), koja možda nema neku zavidnu minutažu u filmu, ali iskoristi svako pokazivanje na ekranu da nasmije gledatelje unatoč tragičnosti cijele situacije. Sam Rockwell osvaja simpatije kao propali kapetan Klenzendorf, kao i Stephen Merchant koji u ulozi Deertza, pripadnika Gestapa, uspjeva ne pretjerati i komičnim učiniti čak i Heil Hitler! pozdrav.

Može se reći da je riječ o vizualnom užitku od sat i 48 minuta jer na scenografiju, a posebice kostimografiju u filmu, teško je naći zamjerku. Igrajući na sigurno i odabirom pjesme kao što je ona grupe The Beatles ili Davida Bowieja, Waititi scenama daje dodatnu vrijednost koja ne prolazi nezamijećeno pred publikom. Iako je već osvojio nekoliko nagrada, čini se kako zapravo jedinu ozbiljniju utrku za Oscara film vodi u kategoriji za najbolji adaptirani scenarij, s obzirom na to da je konkurencija u svim kategorijama prilično jaka. Glumica Scarlett Johansson ove se godine natječe u čak dvije zavidne kategorije – jedna je za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu “Priča o braku”, dok je druga ona za najbolju sporednu žensku ulogu, upravo zahvaljujući filmu “Jojo Rabbit”.

No kritičari su, kao i uvijek, podijeljeni. Dok neki tvrde da je ovo pretjerano ismijavanje nacista, koje prelazi granice dobre šale i sadrži iskrivljene povijesne činjenice, drugi film upravo zbog toga smatraju genijalnim. Publici, čini se, ipak to ne smeta previše jer upravo takve scene izazivaju smijeh u kinu toliko dugo da požalite što nemate nekoliko sekundi više za uživanje u njima. Ono što ovaj film izdvaja od “o ne, još jedan ratni film” klasifikacije definitivno je drukčiji pristup već postojećem problemu zbog kojeg film zasluženo stoji, uz ostalih osam nominiranih za zlatni kipić, u kategoriji za najbolji film. Komičan, na trenutke tužan, ali bez suvišne patetike, Waititijev film “Jojo Rabbit”, koji je nastao prema knjizi koju mu je za čitanje preporučila njegova majka, već je nagradila publika na premijeri u Torontu, no uz spomenute kritike pitanje je hoće li i struka.