Prva filmska priča posvećena isključivo proslavljenom negativcu i vječnom neprijatelju Batmana – Jokeru, ujedno i najprofitabilniji film svih vremena o nekom strip liku, remek djelo je koje ili volite ili mrzite. Mračan je to i melankoličan film koji nikad realističnije prikazuje trulež Gotham Cityja, ali i brutalno propadanje duševnog zdravlja glavnog junaka.

Radnja filma je spora, ali u dovoljno dijelova prilično napeta, stoga je više manje uspješno postigla efekt da drži gledatelja zainteresiranim cijelo vrijeme. Ipak, prema mnogima dobiva kritiku ipak predugog filma. Od psihičkih bolesti, neuzvraćene ljubavi, nemogućnosti postizanja kontakta pa sve do zločina, nasilnosti i društvene isključenosti, Joker je isprepleo mnoge probleme pojedinca i društva današnjice.

Ova psihološka drama s elementima trilera, ima dobar soundtrack, atmosferičnu scenografiju i kostimografiju, a najveće je pohvale dobio – glavni glumac. Za zloglasnog klauna zelene kose znamo već desetljećima, a nakon što su ga zorno prikazali Jack Nicholson i Heath Ledger, na red je došao zastrašujuće dobar Joaquin Phoenix. Za svoj “one-man show” ovaj je talentirani glumac smršavio čak 25 kilograma, u njemu izgleda ispijeno i deformirano, grimase, glas i smijeh su mu prenaglašeni, ali upravo takvi djeluju – prirodno. Jedan od talentiranijih američkih glumaca današnjice u filmu je, bez sumnje, dao sve od sebe, a uz to je oduševio i nevjerojatno dobrim scenskim pokretima.

Pušten je Joaquin u filmu da radi što hoće i razmahao se do krajnjih granica svojeg raspona. Ipak, zbog nedovoljne obrade redatelja u postprodukciji, razmahao se glavni glumac izvan granica preglumljivanja, a učestalost Jokerova manijačkog smijeha funkcionira kao iritantni soundtrack takvoga redateljskog postupka ili, bolje rečeno, nečinjenja. Jer upravo je to ono što izlazi na platno, glumački nastup u kojem je redatelj učinio – ništa. Zbirka scena koja bi umjesto naslova mogla nositi i: “Ajmo vidjeti što će sad izvesti Joaquin”.

Priča o Jokeru započinje kao ona o Arthuru Flecku, siromašnom, mršavom, mentalno bolesnom, jadnom stanovniku Gotham Cityja. Arthur, koji za život zarađuje kao klaun i koji misli da je na svijet došao da bi na lica ostalih ljudi izmamio osmijeh, zapravo nema nikakvog razloga za radost i smijeh. Osim što živi u ružnom, prljavom gradu i društvu čija je glavna vrijednost pohlepa i penjanje na vrh hranidbenog lanca, Arthura to društvo odbacuje, čak i fizički napada u aktu iživljavanja i nametanja vlastite moći, a onda mu još i takvom nejakom na pleća natovaruje teret brige za bolesnu majku.

Arthur golemu bol vlastitog postojanja u početku liječi maštarijama o boljim stvarima koje bi mu se mogle dogoditi u životu – o tome da bi mogao postati uspješan stand-up komičar, da bi mu zgodna susjeda mogla uzvratiti osjećaje i da bi ga poznati voditelj televizijskog showa mogao pozvati na svoju pozornicu, no svijet i situacija u kojima živi ga lome.

Redatelju Toddu Phillipsu mnogi su zamjerili da je snimio društveno neodgovoran film, na koji će se sad moći pozivati svi oni agresivni i nemoćni koji, nezadovoljni svojim položajem u društvu, na kraju potegnu za oružjem ili osnuju svoju internetsku podružnicu organizacije za već nekakvu mržnju prema skupini koja ih navodno drži na margini moći i dostojanstva. Unatoč tome što ima predikat R (restricted), gledanost ovog filma premašuje sve rekorde, stoga je jasno da ga gledaju svi – djeca, odrasli, muškarci, žene, siromašni, bogati, ljevičari, desničari i anarhisti.

Ovaj film daleko je od spektakularnog, ali se, između ostalog i zbog toga što je rekorder po broju nominacija za nagradu Akademije, takvim uvriježio. Njegov je najveći adut Phoenix koji je “ubio svojom dobrom glumom”, zbog čega je upravo on glavni favorit za osvajanje najprestižnije filmske nagrade Oscar.