RECENZIJA: PRIČA SA ZAPADNE STRANE Pitanje života, smrti i ljubavi, ali idemo prvo malo zaplesati

Steven Spielberg ponovno puca na Oscara. Ništa manje nije se ni očekivalo od legende američkih filmova, no čini se da se on u 75-oj samo još dobro zagrijava. Priču sa zapadne strane iz 1961. uspješno je vratio u život, ovaj put u modernijoj verziji s fantastičnim glumcima, ali s jednakom društvenom porukom. Ulice velikog New Yorka ponovno su zaplesale, dogodila se zabranjena ljubav, među dvjema bandama izbio je mini građanski rat, a tragični ishod nije se mogao izbjeći čak ni jazzom. Klasika, jer ne može sve ostati na lijepim riječima. Mjuzikl ima potencijala, radnja mu drži vodu te ima glavu i rep. Ipak, čini se da postoji jedan obrnuti problem. Film nije ljubav na prvi pogled. Zašto? Original dolazi prije kopije, a u njega smo se zaljubili prvo.

Novi klinci američkih ulica

Romeo i Julija, odnosno Montecchi i Capuleti. Tony i Maria, odnosno Jetsi i Sharksi. Romantična priča isprepletena borbom za teritorij je jednostavna, no ljubav ipak nije bila rješenje za buntovnu mladež. Ansel Elgort se u ulozi snašao sjajno. Ostavlja dojam da on stvarno je romantik iz 60-ih koji će djevojci pod prozorom pjevati serenade. Zaljubljen do ušiju s manjkom razuma. Iako je zadužen za glavnog šarmera filma, ipak nije odnio simpatije publike. Odnijela ih je mlada 20-godišnja debitantica Rachel Zegler koja je postala glavna senzacija filma. Ovo bi se moglo nazvati i njezinim hollywoodskim prvijencom. Istovremeno tako minimalistička, a opet profinjena, elegantna, šarmantna i zavodljiva.

Anita je strastvena i senzualna. Jennifer Lopez za Portorikance

Za razliku od Marie iz 1961. koja je nedavno stigla iz Portorika zbog dogovorenog braka s Chinom, ova je Maria godinama u velikom New Yorku, a u jednom trenutku izražava i želju za kretanjem na fakultet. Obje su religiozne što je vidljivo u zamišljenoj definicija braka i potrebom za vjenčanjem u crkvi. Međutim kad je riječ o poslu, "stara" Maria radi u lokalnoj prodavaonici vjenčanica, dok je u Spielbergovom filmu čistačica robne kuće u noćnoj smjeni. Obje ih povezuje – Tony. Ni on nije stopostotni copy paste. Originalni Tony želi izbjeći svađu i tučnjavu jer ima posao i želi bolju budućnost od one kojom se bave njegovi (bivši) prijatelji u Jetsima. Nasuprot tome, novog Tonya upoznajemo kao bivšeg delinkventa koji je godinu dana proveo zatvoru zbog tučnjave u kojoj je zamalo ubio drugog mladića. Film jasno pokazuje da je Tony izašao iz zatvora kao bolja osoba nego što je u njega ušao.

Mami usporedbe s originalom

U prikazivanju bajkovite ljubavne priče, Spielberg je ipak malo pretjerao. Pojedini kadrovi na pola su puta između filmičnog i realističnog, odnosno između mjuzikla i crtića o Disneyjevim princezama. U tom slučaju glavna princeza je sigurno Maria koju Tony, umjesto iz dvorca, želi odvesti iz srca New Yorka. Međutim, nedostaje te prave kemije u likovima da se ne svodi sve samo na tinejdžere koji gradom pucketaju prstima i glume glavne "face" na ulici. Doduše, oni to stvarno i jesu, ali čime je točno Tony privukao Mariu? Njihov susret u plesnoj dvorani u Spielbergovom filmu nije toliko fanatičan. U originalnoj verziji, sami su zidovi dvorane užareni od strasti, obojeni su bijesnom crvenom bojom, a sam ples je erotičan. Kad se Tony i Maria pogledaju, cijela dvorana gubi fokus i u središtu pozornosti su samo oni. Dvorana se zamrači, a cijeli ambijent postaje zapanjujuće romantičan. U novom filmu njihov je susret samo licem u lice iza tribina. Podsjeća na dvoje klinaca koji su se upravo upoznali na maturalnoj zabavi.

ritam pjesme i plesa se ne prekidaju u montaži, zato što je Spielbergu važno da scena što dulje traje, a i da gledatelj ne bi propustio nijedan koreografski, scenografski i kostimografski detalj

U grad isto ulazimo pomalo dramatično, što nije nužno pogrešno jer nam daje uvertiru u priču koju su Spielberg i dramatičar Tony Kusher pripremili. Sve se odvija u sjeni trošnih fasada, velikog gradilišta, oblaka prašine ili bolje rečeno dijela grada gdje živi radnička klasa. To je simbol ne samo vremena kada su se grad i država počeli mijenjati, već i odražava prirodu mladih ljudi koji su željni pobune i revolucije, ne nužno u svrhu preživljavanja, već zbog egoističnog osjećaja i težnje za nadmoći. Isto tako, gotovo se većina filma odvija noću, a zna se da se noću uvijek događaju čudne i sumnjive stvari. Tada se svi osjećaji računaju dvostruko i uklanjaju se granice kontrole. To konačno i dovodi do tragičnog ishoda. Budući da je repliku gradskih blokova New Yorka imao na dlanu, Spielberg nije imao lokacijskih limita pa je samim time njegova verzija po pitanju teatralnosti ipak bolja od originala. Koreografija je fluidna, a ritam pjesme i plesa se ne prekidaju u montaži, zato što je Spielbergu važno da scena što dulje traje, a i da gledatelj ne bi propustio nijedan koreografski, scenografski i kostimografski detalj.

Portorikanska dominacija

Za ulogu Portorikanke Anite, Spielberg je još jednom izvukao asa iz rukava. Dobitnica Zlatnog globusa Ariana DeBose gotovo je savršeno odglumila Bernardovu djevojku. Da je riječ o kazališnoj predstavi, svojom bi energijom pomela pozornicu. No, upravo njoj žargon glazbenog kazališta na Broadwayu nije nepoznanica. Tako je za mjuzikl Priče iz Bronxa odnijela i nagradu Tony za najbolju sporedbu glumicu, a u popularnom Hamiltonu bila je dio ansambla. Kamera je, drugim riječima, obožava. S jedne strane, Anita je snažna, odvažna, hrabra i samouvjerena mlada žena. Oličenje ranog feminizma. S druge strane, Anita je strastvena i senzualna. Jennifer Lopez za Portorikance.

U prikazivanju bajkovite ljubavne priče, Spielberg je ipak malo pretjerao

Da je u srži filma ta crno-bijela karakterizacija, vidljivo je i u prevođenju. U svrhu političke korektnosti, u novoj verziji španjolski se dijelovi teksta ne prevode. Umjesto titlova, glumci ih na najvažnijim dijelovima filma prvo izgovaraju na španjolskom, a onda se za publiku obrate i na engleskom. Anita čak svoje ukućane u nekim situacijama neprestano opominje da moraju vježbati pričanje engleskog jer se nalaze u Americi kojoj se zbog svog podrijetla moraju prilagoditi. I sami svjesni činjenice da ih okruženje neće vjerojatno nikada tako lako prihvatiti, Anita je bar optimistična i pristaje na kompromise. A onda se pojavljuje 90-godišnja Rita Moreno. Apsolutna Spielbergova zlatna karta. U originalnom filmu glumila je Anitu, a slavni povratak proslavila je u ulozi Valentine, udovice Doca, vlasnika ljekarne koja služi kao okupljalište Jetsa. Valentina i pokojni Doc u filmu su prikazani kao mješoviti bračni par iz susjedstva. Doc kao izvorni Amerikac, a Valentina kao Portorikanka. Ona pruža novu priliku Tonyju nakon godine u zatvoru, osigurava mu smještaj, posao i pruža majčinsku potporu. Moreno je 1962. dobitnica i Oscara za najbolju sporednu glumicu, a čini se da se i ovom slučaju Spielberg oslanja na njezinu prisutnost da bi film podigao na dominantnu razinu. Konačno, osim što se vraća kao glumica, Moreno je i izvršna producentica, rame uz rame s velikim Spielbergom i Kushnerom.

Ljubav se ljubavlju plaća

Oni koji uživaju u romantičnim dramama, složit će se ovaj film bez glazbe i plesa ne bi zaživio. To je gotovo jedna cijela uloga za sebe. Glumci su stalno u pokretu, a taj američko-španjolski mix prepucavanja stihovima na kraju dana uopće ne zvuči loše. Iako je u središtu fizički sukob dviju interesnih skupina, gledatelje više privlači onaj verbalni jer je dinamičniji, a i ulazi u uho. Međutim da je ostalo samo na tome raspleta ne bi bilo. Ovako je Tony glumio romantičara, a dobili smo tragičara. Sretnog završetka nema, ali ni ne nedostaje jer i zbog ljubavi se mora platiti neka kazna. Spielberg je iz filma izvukao najbolje što je mogao, a ulog je vidljivo ogroman. Iako radnja pripada prošlom stoljeću, približio ju je novim generacijama. Zato je i vrijedan gledanja bez obzira na to što na riječ ljubavne tinejdžerske drame neki kolutaju očima. Nema do originala, ali New York ne razočarava. Upravo je on dom Spielbergovih najvećih filmova, a sada je dobio i svoju kultnu zapadnu priču.