Foto: Promo

U drugoj polovici 90-tih godina Danskom je odjeknuo novi filmski pokret “Dogme 95” predvođen režiserskim imenima kao što su Lars Von Trier i Thomas Vinterberg, licima koja će kasnije obogatiti filmsku umjetnost i svijetu predstaviti dansku kinematografiju. Istovremeno, jedan drugi perspektivni danski filmaš snima svoj prvi kratkometražni film i važe između upisa na Akademiju ili pretvaranja petominutnog predloška u dugometražni prvijenac. Taj filmaš je Nicolas Winding Refn.

Isplativa trilogija

Refn odlučuje pretvoriti vlastitu ideju u djelo i 1996. snima kriminalističku dramu s elementima trilera “Pusher”, na hrvatski prevedeno “Diler”. Iako je u početku zamišljen kao individualni, nezavisni projekt, film će zbog isplativosti na blagajnama i jeftine produkcije postati trilogija.

Nastavci su jedino što “Dilera” povezuje s običajima filmske industrije gdje često zarada diktira slobodu izražavanja i umjetnički izričaj. Refn je napravio autentično djelo koje do najsitnijih detalja prikazuje događaje u podzemlju Kopenhagena.

Dokumentaristički stil snimanja povećava uvjerljivost i kod gledatelja budi osjećaj posredništva, sudioništva. Za razliku od mnogih filmova slične tematike, život krijumčara droge i kriminalaca nije glorificiran, romantiziran. Svaki kadar odaje dojam prljavštine, nesigurnosti i neizvjesne budućnosti.

Likovi su ljudi s dna društvene, ali i moralne ljestvice – sitni dileri, prostitutke, utjerivači dugova i njihovi nadređeni. Svakom novom povučenom linijom, donose pogrešne odluke koje će imati posljedice za njih, ali i za njihove bližnje. Te odluke guraju protagoniste prema rubu egzistencijalne provalije – uglavnom su sami sebi najveći neprijatelji.

Za razliku od naslova poput “Drive” ili “Only God Forgives”, na kojima je režiser u kasnijem razdoblju karijere izgradio ime u Hollywoodu, “Diler” djeluje kao potpuna stilska opreka. Umjesto staloženosti i statičnih kadrova, Refn od prve minute filma uvodi publiku u adrenalinsku pustolovinu, što dinamičnom glazbenom podlogom, što drhtavom ručnom kamerom. Sirova, na trenutke nejasna fotografija zamjenjuje visoko stilizirane motive i brigu za estetiku izraženu u kasnijem radu.

Priča je usredotočena na tri glavna lika, a svakome od trojice je posvećen jedan film u trilogiji. Početak gledamo kroz oči lokalnog dilera Franka (Kim Bodnia) kojem u živopisnim raspravama i mutnim poslovima društvo pravi Tonny (Mads Mikkelsen). Naime, osim što predstavlja početak filmskog putovanja za režisera, “Diler” je lansirao karijeru Mikkelsena, najcjenjenijeg suvremenog europskog glumca.

Ulogu karijere ostvario je hrvatski glumac s danskom putovnicom, Zlatko Burić. Osječanin je uspješno uskočio u cipele utjecajnog kriminalca, lutkara koji suvereno upravlja zakulisnim igrama i sa svojim batinašima vodi unosan posao. Osim što sudjeluju u zajedničkim operacijama, spomenute likove povezuje konstantan pritisak kojeg stavljaju na vlastita leđa te poroci pred kojima će pokleknuti ili se izdići iz situacije kao bolji, životno bogatiji ljudi.

Status klasika

S likovima suosjećamo, grizemo nokte nakon svake loše odluke, u rijetkim trenutcima i aplaudiramo. Empatiji pridonosi kamera koja je u intimnom odnosu s akterima priče, s čestim krupnim kadrovima izraza lica koja govore više od tisuću riječi. Psihodeličan glazbeni broj, u kombinaciji s narodnim melosom, uvodi gledatelja u stanje uma protagonista, prati događaje na ekranu.

Nasilje se koristi u malim, ali pamtljivim količinama. Upravo je opskurnost krvavih trenutaka ono što ih čini utjecajnijima, šokantnima. Kao već uobičajeni obrazac u stranim filmovima, ljudi s prostora bivše države i Balkana prikazani su kao negativci, zli i beskompromisni ljudi. Ipak, treba odati priznanje danskom režiseru koji se trudio što vjernije prikazati temperamentan balkanski mentalitet, a česte su situacije u kojima likovi komuniciraju na nama poznatom jeziku.

Iako ga mnogi zaboravljaju pri spominjanju važnih europskih režisera, Nicolas Winding Refn i “Pusher” trilogija ulaze u najuži krug stupova temeljaca danske kinematografije. Ta 1996. bila je godina kad je snimljen još jedan, globalno poznatiji film sa sličnom tematikom. “Trainspotting” Dannyja Boylea zasigurno je uzeo velik dio svjetala pozornice debitantu Refnu. Šteta, jer radi se o djelima identične kvalitete. Bez obzira na sve, “Pusher” je ostavio zamjetan trag, utjecao na dansku pop kulturu i modu te ostvario status kultnog klasika za mnoge ljubitelje sedme umjetnosti.