Foto: Promo

Boong Joon – ho korejski je filmaš s čijim imenom je, do ove godine i međunarodno priznatog “Parazita”, bio upoznat relativno mali broj ljudi – ponajviše zahvaljujući filmu “Snowpiercer” (2013.) – djelo predstavlja njegov prvi izlet (poprilično uspješan) u englesko govorno područje. Dva navedena naslova dovoljan su razlog da malo dublje zastranimo u Boongov filmski opus, da bismo naišli na naslov koji mnogi kite titulom dijamanta.

Um kao oružje

“Sjećanja na umorstvo” ili “Memories of Murder” snimljen je, kako saznajemo u uvodnim sekundama filma, prema istinitim događajima. Radi se o ubojstvima mladih djevojaka između 1986. i 1991. godine u provincijskom gradiću Hwaseongu. Slučajevi su ostali neriješeni, počinitelj nikad nije uhvaćen. Simbolično, dok je autor ovih redaka kroz prozor spavaće sobe kao pozadinsku melodiju slušao rominjanje kiše, serijski ubojica svoje žrtve vreba upravo za kišnih korejskih noći, istovremeno vješto nervirajući dvojicu detektiva – Parka (Kang-ho Song) i Seoa (Sang-kyung Kim) – bespomoćnih u namjeri da ga uhvate i odvedu pred zub pravde.

Ono što ovaj film razlikuje od klasičnih primjeraka žanra jest rad s likovima. Kao što možemo pretpostaviti iz stvarnog života, ubojica nije pronađen. Boong koristi tu činjenicu da fokus filma, koji nije primarno na potjeri za ubojicom, usmjeri prema psihološkom stanju glavnih likova (dva detektiva) i načinu na koji se ono mijenjalo kako je istraga tekla, a očaj postajao sve veći. Film pokazuje kako ista životna situacija, uvjeti i okruženje u kojem se nađemo donosi promjene, ali one se razlikuju od individue do individue. Tako svjedočimo inspektoru koji je na početku filma, vođen vlastitom naivnošću, praznovjerjem i nepromišljenim potezima, izazivao komične trenutke – kako se mijenja, sazrijeva, uči na vlastitim greškama i naposljetku bolje upoznaje sebe. S druge strane, vidimo da želja za osvetom i beznađe mogu staloženost pretvoriti u impulzivnost, logiku u kaos, um u vatreno oružje.

Kraj za pamćenje

Često smo kod karakteriziranja pojedinih djela koja nas na ovaj ili onaj način dotaknu skloni koristiti termin “remek-djelo”, jer emocije su složena stvar. Međutim, “Sjećanja na umorstvo” doista reflektiraju snagu filmske vrpce i podsjećaju zašto je umjetnost važna, bila ona pisana, usmena ili audiovizualna.

I nije glavni razlog tome sjajna Boongova režija, čiji sjaj najviše zasljepljuje besprijekornom tehnikom smještanja, hijerarhijskog rasporeda više likova u jednom kadru. Ne, takvih detalja ima i u mnogim drugim filmovima. Ono što rijetki posjeduju je posljednja scena, posljednje dvije minute koje svojom porukom ovaj naslov dižu iznad same filmske umjetnosti. U te dvije minute saznajemo da je “Sjećanja na umorstvo”, iako film svih nas – pobunjenika protiv nepravde, posebno snimljen za jednu osobu. Ta osoba može biti svatko od nas, običan pojedinac, koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih.

Postoji serija koja nam je darovala uzrečicu “The North remembers” koja i u ovom slučaju potvrđuje pretpostavku da se ubojica, barem jednom premda iz znatiželje, vrati na mjesto počinjenja zločina.