Kada pogledamo redateljski opus Martina Scorseseja, mogli bismo reći da je veza između popularnog Martyja i gangsterskih filmova poznatija od one Belle i Edwarda iz “Sumrak sage”. Iz današnje perspektive davna djeluje 2007. godina kada se po prvi put pojavila mogućnost uprizorenja knjige pod naslovom “Čuo sam da slikate kuće” Charlesa Brandta. Ukrašavanje kuća iz naslova metafora je za prljave poslove čiji je izvršitelj bio Frank Sheeran, zloglasni Irac koji je nakon povratka iz Drugog svjetskog rata život posvetio radu za obitelj Bufalino. Scorsese kao čovjek kojem je ova tematika domaći teren, predstavnik 70-ih i 80-ih, koji s godinama stari kao vino, najbolji je i, kako se ispostavilo, pravi izbor za režiju.

Vizualno besprijekoran

Nakon “12 godina ropstva” iliti izmjena u radnji i scenariju, tri druga projekta –”Hugo”, “Vuk s Wall Streeta” i “Šutnja”, “Irac” je konačno ugledao svjetlo dana. Bilo je to, doduše, u ograničenoj kino distribuciji, ponajviše zbog manjka interesa velikih filmskih studija za mafijaškim filmom s prekaljenom glumačkom postavom, čiji budžet obilno prelazi 100 milijuna dolara. U priču se umiješao streaming servis Netflix, ohrabren imenima kao što su Robert De Niro, Al Pacino, Joe Pesci i Harvey Keitel u produkciju filma uložio oko 160 milijuna i nakon prošlogodišnje uspješnice Alfonsa Cuarona poslao još jednu snažnu poruku filmskoj industriji. Poruku koja je svoj labuđi pjev proživjela kroz deset nominacija za Oscara, među kojima su i one najvažnije – za najbolji film i režiju. Međutim, što to čini “Irca” posebnim u odnosu na druge kandidate izuzetno kompetitivne filmske 2019.?

Prije svega, film su slijedili brojni upitnici i kontroverze od trenutka kada je postalo jasno da Scorsese za priču čiji tijek broji nekoliko desetaka godina neće angažirati mlađe glumce, već će korištenjem digitalne tehnologije pomlađivanja izbrisati bore s lica De Nira, Pacina i ostalih. Drugi razlog je trajanje, odnosno dugovječnost filma. Naime, radi se o mafijaškom epu u stvarnom smislu te riječi, 210 minuta filmskog putovanja, ili kao što Scorsese kaže – ‘Cinema’. I dok su vizualni efekti u većem dijelu besprijekorni, uz minimalističke neuvjerljive trenutke u kojima se sudaraju mladost lica i starost tijela, film je cijelim trajanjem uravnotežen, pitak, bogat sadržajem, bez ikakvih naznaka promjena u dinamici radnje i nailaska na dijelove koji se na drugo gledanje preskaču.

Osim suverene režije, velik dio kredita ide jezgrovitom scenariju kojeg potpisuje Oskarovac Steven Zaillan te kirurški preciznoj montaži Oskarovke Thelme Schoonmaker, oboje prethodno nagrađivani za “Schindlerovu listu”.

Priča filma ispričana je retrospekcijom, kroz ispovijest Franka Sheerana (De Niro) koji gledatelju iz filmske sadašnjosti – prostorija staračkog doma gdje je smješten – prepričava esencijalne dijelove karijere plaćenog ubojice pod okriljem Russella Bufalina (Pesci). Kroz vrijeme, Frankovi putevi križaju se s onima Jimmyja Hoffe (Pacino), predsjednika unije radničkog sindikata upletenog u organizirani zločin. Glumačka Kuća slavnih na jednom mjestu, u jednom filmu. Upravo maglovita Hoffina sudbina, razlozi i način nestanka, pružaju “Ircu” određenu dozu mističnosti i neizvjesnosti, premda se radi o ljudskim sudbinama iz stvarnog života.

Scorseseova točka na ‘i’

Sve uloge odrađene su besprijekorno, od glavnih do onih pozadinskih. De Niro u koži Franka Sheerana utjelovljuje čovjeka sa mnogo mana, ali i suptilno predstavljenih vrlina, veterana Drugog svjetskog rata u potrazi za svrhom i rehabilitacijom vlastitog života. Upravo njegov lik rezonira najviše sa publikom. Pomalo samozatajni, po potrebi hladnokrvni i rezolutni karakter Russella Bufalina oživio je Joe Pesci. Iako nešto rezerviraniji nego u prijašnjim mafijaškim ulogama (“Dobri momci”, “Kasino”), Pesci i dalje djeluje kao čovjek kojeg slučajni prolaznik ne želi sresti u mračnoj njujorškoj ulici.

Pacino je portretirao Hoffu na sebi svojstven, ekscentričan način. Hoffa je političar veći od života, svojeglavi egomanijak koji u trenutcima svojih ludosti ne propušta istaknuti koliko mu Sheeran znači, do te mjere da mu povjerava vodeću poziciju u jednom od lokalnih sindikata. Iako se u filmu pojavljuje tek u probranim scenama, Peggy Sheeran (Ana Paquin) i njezin trnovit odnos s ocem jedna je od fokalnih točki cjelokupne radnje. U nastojanjima da osigura vlastitu obitelj, njezin otac primoran je zaprljati ruke. Svakim novim “bojanjem”, Frank se sve više udaljava od vlastitih kćeri, teško balansira posao i privatni život. Ironično, u svom naumu da zaštiti obitelj, on je dodatno povrjeđuje.

Scorsese je “Ircem” zaokružio svojevrsnu trilogiju, stavio točku na ‘i’, kako vlastitih mafijaških djela, tako i karijera velikana holivudskog filma poput De Nira i Pacina. U odnosu na “Dobre momke” i “Kasino”, najnoviji uradak intimniji je s publikom, portretira dekadentni period za talijansku mafiju u Americi, suptilno gradi vlastite likove i ne teži biti hiperaktivan dinamičnim rezovima. Naravno, kao zaštitni znak režisera neizbježni su iznenadni krvavi izljevi kojima se postiže na efektnosti i zabavnoj komponenti, dijalozi odlično napisani, uz uvijek dobrodošlu dozu crnog humora. Scorsese je ostao jedan od rijetkih režisera koji se ne plaši pustiti filmske likove da meditiraju u tišini, dok im facijalne ekspresije govore više od tisuću riječi.

Vizualnim prizorima onemoćalog, usamljenog, od nade cijepljenog Sheerana i njegovih partnera u zločinu povlače se pitanja svrhe života, životnih odluka i životnog stila koji su dotični živjeli, odabrali – je li vrijedilo? Jer jednom kad vrijeme nemilosrdno dođe do cilja, kada se susretnemo oči u oči sa vlastitom smrtnošću, svi smo jednaki. Odgovor na pitanje krije se u filmu, a za autora ovih redaka “Irac” je još jedno izuzetno djelo majstora režije koje svakako vrijedi pogledati i doživjeti vlastitim očima.