Foto: Pixabay

Broj 13 i danas mnogima stvara nelagodu, no zašto je to tako? Taj, prema mnogima, nesretan broj, ima brojna biblijska objašnjenja zašto ga se smatra nesretnim, a neki smatraju da se na taj dan trebaju kloniti određenih poslovnih dogovora ili oštrih predmeta. Paraskevidekatriaphobia označava strah od petka 13., a današnji je drugi i posljednji za 2019. godinu.

Ne postoje opravdani razlozi za strah od ovog broja, cijela horor franšiza snimljena je zahvaljujući današnjem danu, a ako ste ljubitelj horora i urbanih legendi evo naših prijedloga uz koje bi mogli provesti večer.

Friday the 13th (1980.)

Petak trinaesti poprimio je filmski oblik 1980. godine kad je režiser, Sean S. Cunningham inspiriran globalnim uspjehom filma “Halloween” Johna Carpentera, odlučio stvoriti vlastitog horor negativca u liku Jasona Voorheesa. Vjerojatno mu ni na kraj pameti nije bilo da će započeti nešto što danas prepoznajemo kao najmnogofilmskiju popularnu franšizu koja u svom žanru ima epitet “zastrašujuće”.

Naime, “Friday the 13th” broji 12 filmskih ekranizacija, televizijsku seriju, roman, strip i videoigru, uz mnoštvo filmskih rekvizita i igračaka prodanih diljem svijeta. Priča prati izmišljeni lik Jasona, hladnokvnog ubojice koji se kao dječak utopio u jezeru Camp Crystal. Duhovi prošlosti probuditi će se nakon što grupa mladih ljudi posjeti ukleto jezero s namjerom da kamp ponovno osposobe za rad i primanje novih gostiju. Voorhees osvetu za tragičnu prošlost ne izvršava na odgovornim ljudima, već tinejdžerima koji mu u tom trenutku nesvjesno staju na put.

Cunningham ne bježi od priznanja da su bazični elementi priče posuđeni od “starijeg brata” koji je ujedno i začetnik slasher filmova. Neovisno o tome, Jason je pronašao put do srca mnogih obožavatelja i ostavio dubok trag u popularnoj kulturi. Nekoliko je zaokreta koje je “Friday the 13th” poduzeo u odnosu na “Halloween”.

Ozbiljniji ton i dubina priče razvodnjeni su, pozadinske priče likova žrtava izostavljene su kako bi gledatelj osjećao neobičnu ravnodušnost u trenutku ubojstava. Naime, glavna zamisao filmske ekipe bila je napraviti užasavajući horor koji će izraženim grafičkim nasiljem zaprepastiti publiku, ali je pritom animirati, zabaviti te osvijestiti o grotesknosti događaja projiciranih na platnu.

Praktični efekti su uvjerljivi, a zaštitni znak hokejaška maska kroz godine je stekla kultni status do te mjere da su najveći obožavatelji tetovirali Jasonov lik na zanimljivim dijelovima tijela.  Iako uvelike inspiriran Cravenom, “Friday the 13th” nije dopustio da ga to obilježi te je samostalno našao svoj put do kultnog statusa u horor žanru.

A Nightmare on Elm Street (1984.)

Svojom maštovitošću i sposobnošću poigravanja unutar zadanih granica žanra, Wes Craven izrastao je u pravog majstora horora i predvodnika vlastite generacije uz Johna Carpentera. U filmu koji mnogi smatraju njegovim redateljskim vrhuncem, Craven likove čini ranjivima tamo gdje se inače osjećaju najsigurnijima – u vlastitim snovima.

Pošast koja je zadesila klince Ulice Brijestova ima svoje demonsko lice oblikovano u vatri, rukavice s noževima koje se pojavljuju kada žrtva najmanje očekuje, ima ime i prezime. Freddy Krueger mračni je simbol koji se iznova javlja u snovima bespomoćnih žrtava. Samom činjenicom da snovi više ne nude bijeg od stvarnosti, a Freddy je stvaran ako se u njega vjeruje, film prestaje biti klasični maraton leševa i poprima psihološku komponentu.

Inspiraciju za film Craven vuče iz stvarnih tragedija nekolicine ljudi koji su patili od noćnih mora. Kao bijeg od vlastite patnje ispijali su velike količine kave, tako odbijajući spavanje koliko god je to moguće. Nakon što bi pokleknuli, budili su se u agoniji, da bi nedugo zatim preminuli iz znanstvenicima nepoznatih razloga. Miješajući san s javom, Craven je snimio horor klasik koji se kasnije pretvorio u franšizu.

Carrie (1976.)

Nemoguće je napraviti listu horor ostvarenja bez spominjanja barem jedne ekranizacije književnih predložaka čiji je potpisnik Stephen King. Izbor je pao na “Carrie”, a projekt je oživio Brian De Palma.

Carrie je (Sissy Spacek) nesigurna srednjoškolka u borbi s okrutnom društvenom okolinom, terorizirana od strane religiozne majke. Film nose uvjerljive glumačke izvedbe popraćene scenarijem koji pažnju pridaje karakterizaciji likova. Upravo karakterizacija i svevremenska problematika koju “Carrie” obuhvaća čine ovu horor dramu posebnom. Tu je i vječni motiv osvete, začinjen nadnaravnim elementima karakterističnim za Kingov autorski opus.

U finalu do izražaja dolaze upečatljivi vizuali koji ostaju urezani u pamćenju. Upravo u epilogu filma možemo pronaći razilaženje radnje sa sadržajem romana, a zaokret u priči naišao je na odobravanje kod samoga Kinga. Uz spomenutu Spacek, film je lansirao karijeru Johna Travolte. U nešto više od 90 minuta trajanja, uspijeva objediniti priču o odrastanju, obiteljsku dramu, nadnaravno i zastrašujuće u slasni koktel žanrova kojem je teško odoljeti.

Scream (1996.)

Još jedan Cravenov dragulj među filmovima. Inteligentan, domišljat, inovativan, “Scream” otežavajuću okolnost smanjenog dijapazona priča za ispričati u horor žanru okreće u vlastitu korist. Ne bježi od klišeja, već ih uzima k sebi te kroz satiru i samosvjesnost priznaje njihovo postojanje. Nakon Carpenterovog “Halloweena” Craven uspijeva revitalizirati žanr odajući počast starim klasicima, dok istovremeno gradi vlastite postulate i pravila.

Premda pleše po rubu ovaj film ne prelazi u parodiju. Craven ostvaruje napetost kroz lik Ghostfacea, serijskog ubojice ogrnutog u crni plašt, čije lice koje prekriva maska. Telefonskim pozivima ubojica s maskom duha uznemirava tinejdžersku populaciju malog gradića Woodsboro i traži svoju sljedeću žrtvu. Kao i uznemirenim likovima, gledateljima je identitet ubojice nepoznat – svi su sumnjivi dok im se ne dokaže suprotno.

Inicijalni naziv filma trebao je biti “Scary Movie”, kasnije iskorišten za niz filmova koji parodiraju “Scream” franšizu. Franšiza do danas broji četiri filma, kvalitativno ujednačenija od serijala “Halloween” i “A Nightmare on Elm street”. Sukladno tome, odlučiti se za maraton ove franšize također nije pogrešan odabir.

Trick ‘r Treat (2007.)

Film Mikea Doughertyja najrecentniji je u ovoj ponudi i zasigurno najmanje prepoznatljiv širokoj publici, ali i djelo koje na najbolji i najvjerodostojniji način prenosi strašnu atmosferu s malih ekrana u dnevne boravke.

Radnja filma slijedi pet pojedinačnih priča tijekom jedne večeri. Za vrijeme trajanja filma priče dolaze u dodir, ali se nikad u potpunosti ne preklapaju. Povezuje ih lik Sama, omalenog demonskog dječaka s vrećom preko glave. Sam je zaštitnik običaja, kažnjava sve one koji prekrše ili ne poštuju tradiciju Noći vještica.

Dougherty je Sama osmislio kao prepoznatljivu maskotu blagdana, budući da Uskrs ima uskrsnog zeca, a Božić Djeda Božićnjaka. Upravo zbog toga Sam, iako sa zlim namjerama prema onima koji to zaslužuju, odaje dojam topline. Film uspješno balansira okultnu i zabavnu prirodu Noći vještica, upoznavajući gledatelje kako je tradicija slavlja počela. “Trick r’ Treat” nikad nije pušten u redovnu kino distribuciju.

Marketinški zapostavljen, svoju publiku pridobio je prvenstveno sirovom kvalitetom, činjenicom da je jedan od rijetkih žanrovskih filmova koji ne pribjegavaju jeftinim zastrašivanjima gledatelja. Atmosferu gradi stvaranjem napetosti, kinematografijom koja diše paletom nijansi žute i narančaste – prepoznatljivim bojama za ovo doba godine. Dougherty je napravio film koji s vremenom stječe zasluženu pažnju i može se okarakterizirati kao šlag na filmski maraton na “strašni” petak 13.