Foto: Pexels

Za filmsku glazbu u Hrvatskoj najčešće ostane najmanje novca, pa se ona samo “skrpa” i posloži u kratkom vremenu. Tako opisuje trenutačno stanje filmski redatelj Filip Filković Philatz. Iako je za cjelokupni dojam filma ton jednako važan koliko i slika, zvuk je i dalje u drugom planu.

Da filmska glazba u Hrvatskoj nije jednako financijski potpomognuta kao u ostalim dijelovima Europe, smatra i filmski te kazališni redatelj i scenarist Vinko Brešan. Kreativnosti našim glazbenicima ne manjka, a iako je tehnologija u procesu izrade ista, Brešan ističe da je europska glazba raskošnija od hrvatske. Razlog leži u korištenju pravih glazbala i simfonijskih orkestara.

Glazba u zadnjem planu

Glazba je posljednja u procesu izrade filma, a to potvrđuje i to da se u velikom broju slučajeva, glazba dodaje kada je film već snimljen, a Filković objašnjava da bi bila mnogo kvalitetnija metoda suradnja redatelja i glazbenika još u procesu začetka filma.

“Na takav način, redatelj i glazbenik imaju vremena promisliti o načinu na koji glazba zaista može unaprijediti film“, dodaje.

Glazba filmu može dati emocionalnu intonaciju, opisuje Brešan, a upravo zato je auditivna komponenta važan segment filma. Finalni proizvod koji vidimo na filmskom platnu uvelike ovisi i o stilu redatelja, a svaki od njih, kaže Filković, ima ili želi imati vlastiti potpis. Glazba tako u nekim slučajevima može spasiti film, a nekad može imati sasvim suprotan učinak, napominje. Za razliku od Filkovića, producent filmske glazbe Dubravko Robić priželjkuje rad na gotovoj montaži.

‘Rijetko se događalo da se nisam uspio dogovoriti za iznos koji sam smatrao adekvatnim za svoj rad’, napominje Robić

“Time uviđam kakva je atmosfera scene, kakav je tempo, ima li scena mnogo dijaloga ili ne”, pojašnjava Robić.

Glazbu je u gotovo 90 posto slučajeva radio na već snimljenom filmu, a ostalo su bile situacije kada se prije samog snimanja scene trebala snimiti neka vokalna izvedba u studiju, a potom bi se playback pustio na filmskom setu. U kontekstu škrtog ulaganja u filmsku glazbu, Brešan objašnjava da je svih njegovih šest igranih filmova imalo jednog, dva ili, u iznimnim slučajevima, tri glazbenika, a najčešće se radilo o računalno oblikovanoj, već postojećoj glazbi. Kao iznimku navodi društveno-političku satiru “Koja je ovo država?”, na kojoj je sudjelovalo 16 glazbenika.

Vani se zarađuje više

Brojni su faktori o kojima ovisi zarada skladatelja filmske glazbe, a u obzir treba uzeti duljinu filma, tip sastava za koji se glazba piše, ali i rok u kojemu projekt treba biti gotov, objašnjava Robić. Pozornost treba obratiti i na ukupan proračun filma, koji je u stranim produkcijama veći, što znači i više honorare za skladatelje. Skladatelji imaju mogućnost navesti svoju cijenu po kojoj rade, ali uglavnom se iznos formira u dogovoru o honoraru skladatelja i produkcije.

“Rijetko se događalo da se nisam uspio dogovoriti za iznos koji sam smatrao adekvatnim za svoj rad”, napominje Robić, koji je na početku svoje karijere radio i naplaćivao mnogo manje nego danas, kada je stekao potrebno iskustvo. Iako je na inozemnom tržištu zarada filmskih skladatelja viša, Robić tijekom svoje karijere nije razmišljao o radu za strane produkcije. Tome je uvelike pridonio i uspjeh filmova na kojima je radio, a njegov povijesni dokumentarac “Goli” osvojio je nagrade na festivalima u Sarajevu i Trstu.

“Sve ovisi o postupku i odluci autora, a sasvim je u redu što neki filmovi ni nemaju glazbu”, zaključuje Filković.

“Neki filmovi za koje sam radio glazbu dobivali su prve nagrade, a pojavljivali su se i na stranim festivalima”, govori Robić, što smatra osobnim uspjehom. Osim filmova, radio je i na serijama, a jedna od njih je i mnogima omiljeni “Crno-bijeli svijet”. Posljednji projekt je dokumentarna serija “Dulum zemlje”, snimljena u režiji Filipa Filkovića, a riječ je o serijalu koji donosi priču o hrvatskim poljoprivrednim vizionarima.

Svaki žanr ima svoju glazbenu podlogu

Brešan objašnjava da svaki autor, ovisno o vlastitom izboru, bira glazbeni stil, a većina mladih redatelja pridaje veliku važnost glazbi u filmu, dok je u nekolicine njih vidljivo izbjegavanje filmske glazbe. Takva je pojava, zaključuje Brešan, uvjetovana utjecajem nekih smjerova koji su se pojavljivali u filmskoj industriji.

Kao jedan od takvih ističe cinéma vérité, koji se potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća pojavio u Francuskoj, a temelji se na dokumentarističkom načelu “filma istine”. Ovisno o nepisanim konvencijama, različiti žanrovi sadrže različitu glazbu, pa tako vesterni zvuče drukčije od filmova strave, dok horor-filmovi opet zvuče drukčije od romantičnih melodrama i slično.

“Sve ovisi o postupku i odluci autora, a sasvim je u redu što neki filmovi ni nemaju glazbu”, zaključuje Filković.