Foto: Marko Prpić / PIXSELL

“Hej, budi jaka ti, najlakše je plakati. To nam samo Gospod svira Jesenju sonatu”. Zasvirala je jesenja sonata Đorđu Balaševiću koji je preminuo jučer u 68. godini u Kliničkom Centru Vojvodina, prenosi Radio-televizija Srbije. Đorđe Balašević, rođeni i životni Vojvođanin, odnosno Novosađanin, za života je objavio mnogo pjesama širokih tematika. Tako je u svoje stihove kroz godine uklopio romantične poruke, antiratne poruke, zabavne i refleksivne stihove, ali i neke povijesne. Bio je član glazbenih skupina “Žetva” i “Rani mraz”.

Panonski mornar” svojim je pjesmama osvajao srca najstarijih i najmlađih, a iza sebe je ostavio neke od najsnažnijih stihova koji će se još dugo preslušavati. U nekoliko redaka znao je jednostavno sažeti sve ono o čemu čovjek misli, rasplakati ga, ali i nasmijati. Njegovi koncerti, najljepšim emocijama nabijeni, svaki za sebe predstavljali su nezaboravna putovanja njegovim obožavateljima. Proputujmo još jednom kroz uspomene.

Koncerti su bili igra s publikom

Kada bi u pjesmi “Neki novi klinci” Đorđe otpjevao “a kroz maglu treperi devet sveća na torti. Tad sam dobio par mandarina i malog belog zeca“, onda bi nekoliko malih plišanih bijelih zečeva poletjelo iz publike na pozornicu. U trenutku u kojemu bi veliki dio publike zaplakao, Đorđe je znao dodati svog humora i našaliti se: “Rekao sam malog!”, pa skupiti velike bijele zečeve s pozornice. Kada mu je “dosadilo” da se uvijek njega gađa malim bijelim zečevima, priredio bi iznenađenje za publiku i rekao: “E sad je dosta. Dvadeset godina vi mene gađate zečevima. Sad ćete mi platiti za sve“, nakon čega su s pozornice u publiku krenuli letjeti mali bijeli zečevi.

Još jedan od emotivnih trenutaka Balaševićevih koncerata bilo je izvođenje pjesme “Olivera“, pjesme koja nosi ime njegove supruge. Nakon izvođenja ove pjesme, poljubio bi svoj kažiprst i tapnuo po mikrofonu, čime bi poslao poljubac ženi svog života. Iako mnoge Balaševićeve pjesme nose ženska imena, “Olivera” je bila točka na i. U njoj se našalio svim svojim pjesmama posvećenim drugim djevojkama i otpjevao: “Pa ne bih svakoj pesme pisao, da sam znao da postojiš, Olivera”.

Svoje je koncerte upotpunjavao šalama na vlastiti račun ili svojim životnim pričama. Ipak, mnoge je ispričao i pjesmom. Jedna od takvih je “Provincijalka“, pjesma koju je također posvetio svojoj supruzi, a u kojoj opisuje njezinu želju da joj posveti pjesmu. Iako u svom originalu pjesma završava recitacijom stihova: “Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim, ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči”, Đorđe je na koncertima pjesmu završavao prepričavajući, uz melodiju, svoju vožnju prema Oliveri u noći kada ju je “u pola četiri ujutro” išao zaprositi, a zaustavio ga je “besni brkati policajac”.

Osim pjesmama “Provincijalka” i “Olivera”, svoju je ljubav prema supruzi iskazao albumom “Dnevnik starog momka”. Album je sačinjen od 12 pjesama, a svaka nosi ime jedne djevojke. Početna slova svake od njih čine akrostih: “Olja je najbolja”. Nakon što su ga upitali kako je jednoj ženi kad joj muškarac posveti pjesmu poput “Olivere”, rekao je: “Ne znam, ali znam kako je jednom muškarcu”.

To je bio Đole.

Pjesme kao preslika života

1. Portret mog života

Pjesma koja je opisala život čitavim spektrom boja nije samo velika umjetnost ili ljubavna pjesma, već i pjesma sa snažnom porukom koju je Balašević pokušao objasniti. Kad je shvatio da je život spoj dobrog i lošeg i da jedno bez drugoga ne ide, u pjesmi “Portret mog života” otpjevao je:

“Prave si boje dodala na taj portret života mog
Talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog
A crnu nisi štedela
Ali bez nje bi bela još izbledela
Bez crne bela ne bi vredela”.

2. Samo da rata ne bude

“Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše podivljaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!”

Otpjevao je Đorđe 1987. u pjesmi “Samo da rata ne bude”. U pjesmi koja govori o jednom od najgorih stanja koje može snaći čovjeka Balašević je napravio podjelu na “nas” male, obične ljude i “velike” koji su krivi za rat.

“Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!”

3. Priča o Vasi Ladačkom

“Znate l’ priču o Vasi Ladačkom?” započeo bi Balašević ovu pjesmu na svojim koncertima i otpjevao ju u glas s publikom. Pjesma koja je prikazala prokletstvo čovjeka kojemu nikada nije dovoljno. Koji uvijek želi više. Vasa “sve je im’o, ali ništa im’o nije”. Vjenčao se za bogatu djevojku, iako je volio siromašnu i ubrzo shvatio da ni jedno bogatstvo ne vrijedi “kada nisi s onom koju voleš”.

“Voleo je lepu, al’ sirotu.
I uz’o bi je samo da je znao:
Voleš jednom u životu,
Sad bogatu il’ sirotu,
To ne bira pamet nego srce.”

4. Remorker

“Pronašli su Ameri šifru za to: take it easy, lutko lepa!” otpjevao je Balašević i poslao poruku o čovjekovu pretjeranom zamaranju nevažnim bitkama u životu koji prebrzo prolazi.

“Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.

Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k’o dudove.
I polako nasuci brod
na te plišane sprudove.
I sanjaj…”

5. Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja

“Svadba beše ko svadba i šta da se priča. Parada pijanstva i kiča i poznata cura u belom” napisao je Balašević u pjesmi za koju je jednom netko rekao: “tužan je onaj koji se u ovoj pjesmi pronađe“. “Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja” pjesma je o čovjeku čija se ljubav života oženila dok je bio u vojsci. Nakon što bi na koncertima otpjevao stih “A u vojsci sam stekao druga do groba”, Đole bi znao viknuti: “Čuješ li, Naperotiću?”, a onda nastaviti igru emocijama publike.

“Svirajte mi jesen stiže dunjo moja, al’ polako
Da mi ne bi koja reč promakla
Sklon’te čaše i bokale
Razbio bi svet od šale
Da je samo slučajno od stakla, dunjo moja”

Svoje je koncerte završavao pjesmom “Odlazi cirkus” u kojoj bi na kraju, kao i sada, ostala nada “da ćemo se još videti u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom crikusu”. Adio, Đole!