Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Scena kao iz filma: na prvom ste dejtu, dečko vas vozi kući i pjevuši, a u automobilu se čuje pjesma “Na koga misliš” grupe Krankšvester. Onaj tko zna o kojoj je pjesmi riječ, zna da je vjerojatno riječ i o zadnjem dejtu. I dok se jedni pitaju tko su oni i guglaju spomenutu pjesmu, drugi se pak zgražaju na sam spomen grupe, a treći si misle: “Švesteri su genijalci”. Njihove pjesme nikad ne prolaze nezapaženo. Jednostavni, iskreni i bez dlake na jeziku, čini se da su napokon naišli na publiku koja razumije umjetnost kojom barataju Hrvoje Marjanović i Davor Miletić, odnosno Sett i 3ki Stil iz Krankšvestera, a Sett je za Global otkrio svoj pogled na glazbu i na ovaj uspjeh.

Hvalite se uspjehom od milijun YouTube pregleda koje je skupio posljednji singl ‘Slava’ u malo više od mjesec dana. Biste li rekli da vrijeme Švestera tek dolazi?

Jako mi je teško to procijeniti i bilo bi krajnje bahato od mene da se razbacujem tim reperskim budalaštinama kao što su ‘ova igra pripada nama’ i sličnim sranjima. Iskreno, baš me briga gdje smo točno u hijerarhiji relevantnih bendova i kako tko doživljava naš status. Radimo, nastupamo jako mnogo i trenutačno je dobro.

Što se budućnosti tiče, tu zaista ne mogu reći da mi je svejedno jer nije. Znam da uživam u tome što se događa i želim da se što dulje održi, ali događa se prvi put i nemam referencu pa ne znam dolazi li naše vrijeme ili je već prošlo. Neprestano nešto pripremamo. Želimo ekipi dati singlove iza kojih stojimo i unijeti malo radosti u njihove čemerne živote prepune tuge zbog završetka ‘Igre prijestolja’.

Spika da ‘glazba nije posao’ prečesto je racionaliziranje onih koji nikad nisu ništa postigli i iritantno je isključiva

Može li se onda reći da su se ljudi napokon naviknuli na vaš umjetnički izraz?

Mislim da jesu, ali plan je ne davati im samo ono što očekuju od nas. Nije da pri izboru singlova ne kalkuliramo, ali ne biramo pjesme koje idu uz dlaku slušatelja. Želimo da se nikad do kraja ne naviknu na nas. U tom ćemo procesu ponekad pogoditi, ponekad promašiti, ali važno je da se mi zabavimo i radimo dobar posao.

Hoće li možda pasti i koji ljetni hit?

Nismo baš grupa s ljetnim hitovima. Najbliže tome je bio ‘Dubai’ koji je ljetna pjesma samo po tome što je spot snimljen na moru, ali osim toga, riječ je o najobičnijoj pjesmi koju smo mogli izbaciti i u rujnu.

Često čitam komentare o ‘kvaliteti’ pjesama. Što je za vas kvalitetna pjesma?

Mislim da je to individualna stvar. Pusti nekom krkanu ‘Bohemian Rhapsody’ i reći će ti da je sranje. Je li u pravu? Objektivno, ne, ali što se njega tiče, to je tako i nitko ga ne može razuvjeriti. Da ste glazbene znalce pitali kakav im je punk, rekli bi da je smeće bazirano na tri akorda, ali to također ne može biti dalje od istine. Ja mogu uživati u bilo čemu. Pusti mi pjesmu, ako mi se svidi – dobro je. Ako mi je za desetak godina i dalje u rotaciji – klasik je.

Fanovi su vam kreativni, čitate li njihove komentare ispod svojih objava na Facebooku, YouTubeu, Instagramu?

Ponekad budu originalni, a ponekad ne, ali vidim da ekipu to zabavlja pa neka pišu što god žele. Trudim se što manje čitati komentare, ali tu i tamo ih pogledam.

Obračunati se s hejterima na društvenim mrežama ili ne?

Načelno sam za to da se govnare ignorira, ali nekad popustim i želja da im odgovorim bude jača od mene. Ako je riječ o nekom anonimnom šljamu, volim im tu i tamo pružiti im tih najvažnijih pet sekundi u njihovim otužnim životima i obratiti im se. Dati im do znanja da je netko svjestan njihova postojanja i podsjetiti ih koliko je sje***o kada je jedina potvrda njihove egzistencije to da im se netko bolji od njih obratio i nazvao ih govnima. Ako je riječ o osobama s imenom i prezimenom koje ne vole to što radimo, a uložili su minimum truda da argumentiraju razloge svoje antipatije, najčešće nemam apsolutno nikakvih problema s tim. Radimo nešto i to nešto se ne mora svidjeti svima.

Tko je vaša publika?

Najčešće je to mlađa ekipa kojoj se sviđa naša energija. Neki kuže, neki ne, ali vole to što radimo. U oba slučaja plate kartu i mi se kući vraćamo bogatiji.

Danas s lakoćom napunite klubove, ali nije uvijek bilo tako. Kako je nastupati kada publike nema?

Na počecima je to bilo normalno. Imali smo tridesetak ljudi u publici i od tih tridesetak, 25 njih bili su izvođači koji samo stoje, prosuđuju te i razmišljaju koliko su bolji od tebe. Međutim, i danas se tu i tamo dogodi nešto slično i to bude jako čudno. Nastupi tijekom kojih nemamo onaj divljački feedback publike na koji smo navikli iznimno su tužni. Kao sitcom kojem ste maknuli smijeh publike.

Ne smatram da se po tome pretjerano razlikujemo od bilo kojeg drugog benda, ali imam samo svoje iskustvo pa kad se od dvorane pune ljudi koji unisono pjevaju naše refrene nađete u dvorani u kojoj je samo nekoliko ljudi jedva pusti glas, postaje vam jasno koliko je Krankšvester zapravo bizaran bend i koliko je energija publike važna za ono što jesmo. Isto tako, ako nismo uspjeli animirati tih 15 ljudi, nismo napravili posao.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Što je u nas indikator uspjeha?

Raditi ono što voliš i živjeti od toga. Mislim da je to ‘to’. Zaraditi dovoljno od posla koji ti ne izaziva grč u želucu. Neki će reći da ti glazba nikad ne bi smjela postati posao, ali s tim se (više) ne slažem.

Glazba će postati posao ako je ono što radiš dobro i ako imaš sreće da se svidjelo većem broju ljudi. I super da je tako jer ta spika da ‘glazba nije posao’ prečesto je racionaliziranje onih koji nikad nisu ništa postigli i iritantno je isključiva.

Ako glazbi pristupaš kao poslu, to ne znači automatski da više ne uživaš u onome što radiš niti da to što radiš nije dobro, nego da je ono što radiš postalo prepoznato, a ako nisi toliko samodopadan da voliš spavati na lovorikama, jednom kada ti se uspjeh dogodi, radit ćeš sto puta više da takvo stanje održiš.

Vrlo često mi se dogodi da sve ovo uzimam zdravo za gotovo, ali nikad ne zaboravim da je ono što nam se događa predivno, ono što smo sanjali otkad smo se počeli baviti glazbom. Naš posao svodi se na to da odemo na mjesta na kojima nas ljudi vole kako bismo radili ono što volimo i pritom za sat i pol uzeli novac za koji ljudi inače krvavo rade.

Trebalo vam je vremena da se probijete sa svojim pjesmama. Postoji li netko na estradi čiji uspjeh smatrate da još nije prepoznat, a čeka ga velika slava?

Imam gomilu favorita kojima želim uspjeh jer smatram da je ono što rade to zavrijedilo. Nera Mamić s kojom smo surađivali radi predivne stvari i samo je pitanje vremena kada će to prepoznati šira publika, navijam za Retfatlantu iz Osijeka jer rade odličan posao i učinit ćemo sve da im u tome pomognemo koliko god možemo, obožavam Bebe na Vole i lud sam za tim soundom, želim da svi znaju koliko je Damir Avdić odličan tekstopisac. Previše je toga, a ovi mi prvi padaju na pamet.

Tri najveće legende hrvatske glazbene estrade?

Dino Dvornik, Dino Dvornik i legenda da je Hrvatima netko nametnuo cajke koje ‘nikada nisu slušali’.