Foto: Pixabay

Sam novinar nije priča, on bi trebao pisati o onome što se dogodilo, ne o onome što se dogodilo njemu. To je pravilo old school novinarstva – nikad ne učini sebe dijelom priče, samo budi taj koji će je napisati – objašnjenje je koje je Marc Rowlands, glazbeni novinar iz Velike Britanije, dao kada sam ga upitao za nekoliko fotografija.

Njegovo iskustvo u medijima te kontakti koje je prikupio tijekom karijere potaknuli su ga da se u slobodno vrijeme okuša u još jednom poslu – sezonskom poslu freelance savjetnika na glazbenim festivalima. U sklopu festivala piše tekstove za internet i društvene mreže, sudjeluje u realizaciji glazbenih događaja te osigurava medijski prostor raznim izvođačima. Ostatak godine intervjuira i piše članke za novine poput The Guardian i The Observer, časopis Mixmag i mnoge međunarodne web-portale poput Resident Advisor, XLR8R, Ranson Note i Skiddle. Uz sve to, piše i radove za razne glazbene kuće.

Marc, kao glazbeni novinar prve klase, kakav je osjećaj biti s druge strane ‘ispitivačkog stola’?

Ahahaha. Poprilično je čudno, zbog toga što volim misliti kako znam sve trikove. A jedan od najboljih trikova koje sam naučio je taj da na početku intervjua treba probiti led i pokušati izgraditi prisnost s osobom koju se ispituje. Odličan način za to je da ih se nasmije. Stoga, odlično prvo pitanje!

Kada biste mogli odabrati bilo koji drugi posao, koji bi to bio i zašto?

Ako mislite na posao iz snova, onda moram priznati kako sam opsjednut glazbom pa bih možda mogao biti gitarist u rockbendu, ali ne znam svirati gitaru. Tako da, realno gledajući, kada ne bih imao ovaj posao, vjerojatno bih bio dio glazbenog PR-a. Svjetovi PR-a i novinarstva vrlo su bliski. Poznajem nekoliko bivših novinara koji se trenutačno time bave, ali novinarstvu ipak dajem prednost. Mislim da se tako postiže viši stupanj iskrenosti, a ja volim voditi izravan dijalog s većom publikom.

Moram plaćati stanarinu. Intervjuiram i ljude čija mi se glazba ne sviđa, ali shvatio sam da se ponekad i takvi intervjui mogu pretvoriti u najbolje. Ponekad upoznaješ ljude kojima se diviš i intervju ispadne užasan

Biste li radije provodili intervjue koji vam pružaju više zadovoljstva ili one koje donose više novca?

Radim oboje. Moram plaćati račune. Intervjuiram i ljude čija mi se glazba ne sviđa, ali shvatio sam da se ponekad i takvi intervjui mogu pretvoriti u one najbolje. Ponekad upoznaješ ljude kojima se diviš i intervju ispadne užasan. Postoji uzrečica u Engleskoj: “Nikada ne upoznaj svoje heroje”. I možda ima istine u tome.

Na koje ste svoje dosadašnje radove najviše ponosni?

Najviše sam ponosan na neke svoje dulje radove. S više riječi dolazi i veća sloboda. Moji urednici to zovu “dodavanje boja”, što znači produbljivanje opisa i korištenje elegantna stila pisanja. Glazbeno novinarstvo vjerojatno se ne smatra vrlo ozbiljnom granom novinarstva, ali u svojim duljim pričama stvari stavljam u politički i sociološki kontekst, a takav način je onaj koji mi se najviše sviđa. Takve su priče poput onih koje sam pisao u Zagrebu, Litvi i Africi.

Koji je sljedeći veliki korak u vašoj karijeri?

Pa, u usporedbi s nekim ljudima, moja karijera ide unatrag. Mnogi novinari žele napredovati na ljestvici tako da rade puno radno vrijeme u nekom časopisu ili novinama, a ja sam iskusio biti urednik u oboje. Pogotovo sam uživao u prenošenju svog znanja na mlade novinare, ali bavljenje time okrenulo me od pisanja, a pisanje je ono što stvarno volim. Stoga, nema promjena na tom planu. Vjerojatno ću početi pisati za još više outletsa.

Čime vas je Hrvatska oduševila?

Dolazim ovamo već sedam godina i ono u čemu najviše uživam su vrijeme, more, hrana i prijateljstva koja sam stekao. Jeftino je provoditi dulja razdoblja ovdje, pogotovo kada se radi za izdanja engleskih ili američkih medija, stoga, dolazim dva puta na godinu po tri mjeseca. Posao kojim se bavim omogućuje mi da ga mogu obavljati bilo gdje, a put me doveo baš ovamo.

Završavamo intervju, izlazite iz sobe i nađete listić lota kojim osvojite 10 milijuna dolara. Što biste učinili?

Najprije bih unovčio listić i podigao novac. Zatim bih razmislio o čemu stvarno želim pisati i svim ljudima koje stvarno želim intervjuirati. I učinio bih to. Časopisi ne mogu uvijek pokriti troškove leta do Chicaga kako bi se napisala priča od 1000 riječi. Kada bih bio milijunaš, sam bih si plaćao avionske karte. Ne bih se prestao baviti ovim poslom, volim ono što radim.

Imate li savjet za studente novinarstva u Hrvatskoj?

Neka vas se objavljuje i tako gradite svoj portfolio. Kako biste to započeli, vjerojatno ćete morati pisati besplatno, tako da je pisanje za vrijeme studija odlična ideja. Čitajte novine i časopise, analizirajte kako su napisani. Ne bojte se okušati u raznim vrstama novinarstva ili krenuti smjerovima kojima oni vode. Radite za dva tipa ljudi, za one koji vas plaćaju i za publiku s kojom komunicirate. Vjerujem da bi vam publika trebala biti važnija, ali to nemojte reći onima koji vas plaćaju.