Foto: Nel Pavletić/Pixsell

Dora je u Hrvatsku (po)vratila demokraciju na velika vrata. Kako je izgledala? Bila je šarena, usavršila je engleski, ali ni anđeoskim krilima uspjela sakriti jeftinoću.

Trebalo je punih osam godina neuspješnih plasmana da publika ponovo bude uključena u proces odlučivanja o slanju pjesme na Euroviziju. Što se promijenilo od 2010.? Pa, televizijska slika raširila se na 16:9 (baš kao što se odjeća Lile Bačić suzila ispod 4:3). I dalje se pjeva o ljubavi (čak i na izmišljenom jeziku – amoreru), zaljubljenosti, vjeri u snove, vjeri u pravu ljubav, o ne odustajanju od ljubavi i ostalim frazama za koje tekstopisci slijepo vjeruju da su jedino što prolazi. I, naravno, kako bi sve to moglo proći bez pokoje invokacije Boga i ostalih religijskih likova.

Smanjio se broj natjecatelja (što je možda i pozitivna promjena s obzirom na to da se i ovo malo odabranih nije iskazalo), nestale su polufinalne večeri, instalirane su i ptičje kamere za kojima su se izvođači pomamili kao da su tek otkrivena senzacija, a treš je zadobio potpuno novo značenje u obliku epileptičnih nastupa, neuspjele kulturne aproprijacije melosa od Latinoamerike do Orijenta i, naravno, bijelih krila duplo većih od dječaka koji ih nosi.

Ovaj potonji treš odnosi se na pobjednika Roka, četrdesetogodišnjeg muškarca zarobljenog u tijelu tinejdžera, čiji nastup djeluje više kao insert iz one-man mjuzikla. Iako je njegov glas bio daleko najjači od svih prijavljenih, već se odavno zna da samo dobar glas nije dovoljan za pobjedu na metaeuropskom natjecanju, ako iznad prosječna nije i pjesma.

Stoga, nameće se pitanje, čemu Dora zapravo služi? Nit’ više rađa hitove koji bi se slušali godinama, nit’ pomaže mladim izvođačima da se afirmiraju. Bilo kako bilo, kolaboracija s velikanom u pravom smislu te riječi, Jacquesom Houdekom, bila je dovoljna da Roko prođe dalje, iako se YouTube ne bi složio s time.

Kad bismo zbrajali samo lajkove na YouTubeu, neminovnim pokazateljem popularnosti na društvenim mrežama, Roko ne bi pobijedio. Jedan od razloga tog nesrazmjera može biti u tome što oni koji stišću lajk nisu oni isti koji troše tri kune na glasovanje sms-om. Bakici koja je glasala za malog anđelka s krilima neće biti bitno da ga čuje ponovno, niti će ikada razumjeti o čemu on zapravo pjeva (a po izrazu njegova lica tijekom izvedbe, nije izgledalo da razumije i on).

A drugi razlog može biti i samo društvo koje je pokazalo sklonost dubokim podjelama oko baš svakakvih društvenih pitanja. Stoga ne čudi kako smo podijeljeni i oko jedne pjesme za jedno malo veće natjecanje. Iste bi reakcije bile i da je bilo tko drugi pobijedio. Nečiji fanovi istovremeno su i hejteri onog drugog.

Dora pada u more neuspješnih verzija pjevačkih reality showova, ali u celebrity izdanju. Svi znaju da je Dora već odavno izgubila na kvaliteti te da se prave zvijezde sa slušljivim, catchy pjesmama neće pojaviti na natjecanju čija je jedina uloga postala besplatna promocija. No, što vrijedi i promocija kada se većina njih vjerojatno neće ni vrtjeti na radiju, a i one koje budu, možda neće biti dugog vijeka.

Uz to što je produkcija i uz sve plazme djelovala jeftino, Dori je svakako nedostajalo autentičnosti. Što ne bi predstavljao problem da je ta neautentičnost bila slušljiva. Barem je Franka Batelić svojim revijalnim nastupom na letećoj ljuljački doživjela svojevrsno iskupljenje nakon prošlogodišnjeg faila, točnije, najlošijeg plasmana od početka samostalnog pohoda Hrvata na Europu.

Ipak, nije bilo sve tako loše. Medley najvećih hrvatskih uspješnica, u izvedbi Dine Jelusića i Mije Negovetić, podsjetio nas je da je Hrvatska itekako sposobna iznjedriti pjesme koje će se pamtiti još dugo. Ali nažalost, efekt Marije Magdalene se, nakon dva desetljeća, ove godine zasigurno neće ponoviti u Izraelu. (Jezik pregriz’o!)