Foto: Sanjin Strukić/Pixsell

Ususret koncertu nagrađivanog mladog pijanista Aljoše Jurinića, 28. prosinca u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, razgovarali smo s mladim glazbenikom koji puni dvorane diljem svijeta.

Prije šest je godina, u svom rodnom gradu Zwickauu, pobijedio na pijanističkom natjecanju Robert Schumann, a osim velikih međunarodnih uspjeha, dobitnik je i svih vodećih nagrada za mlade glazbenike u Hrvatskoj. Glazbenik koji sam za sebe kaže da je sanjar, ističe kako se nada da će mu skori 30. rođendan donijeti i određenu providnost.

Kada se rodila vaša ljubav prema glasoviru?

Počeo sam svirati s osam godina, što je relativno kasno. Ljubav se postupno razvijala do otprilike 17. godine i tada sam odlučio pokušati biti profesionalni pijanist.

Koliko često vježbate?

Prvih nekoliko godina vježbanje nije bilo svakodnevno, vježbao bih ovisno o nastupima i satovima klavira. Posljednjih desetak godina vježbam između tri i pet sati na dan, ovisi o nastupima i putovanjima. Pianino su mi roditelji nabavili odmah nakon što sam počeo svirati, a polukoncertni klavir imam od 16. godine, što je također bila obiteljska investicija.

Roditelji su me upisali i u glazbenu školu, nije to bila moja inicijativa, ali nije im bilo ni na kraj pameti da ću danas davati intervjue kao pijanist. Podržavali su me u svakom usponu i padu, dali su mi mnoštvo divnih savjeta, a ono što je ključno jest to što ih ima i dalje.

Što biste radili kada ne biste bili pijanist?

Ne znam, jer je to profesija kojoj se čovjek tako rano treba posvetiti da je teško uopće i ozbiljnije razmatrati druge stvari. Zanima me mnogo toga, a kako je danas sve više novih poslova, možda bih izmislio neki posao koji kombinira predanost, pedantnost, umjetnost, sport, davanje intervjua i kovrčavu kosu.

Izraz ‘mirovina’ nemam u svom rječniku

Koga ili što smatrate svojom motivacijom?

Gotovo sve što radim vođeno je intrinzičnim motivima, a oni su ponajviše vezani za ljubav prema umjetnosti i želju za stalnim napretkom.

Imate li neki savjet za mlade koji žele postati pijanisti?

Onima do osme ili devete godine rekao bih da je važno da počnu svirati, onima do 16 da je važno stvoriti radne navike i paralelno razvijati tehniku i interes, dok bih starijima istaknuo da ne treba živjeti izolirano od svijeta, što je često u klasičnih glazbenika.

Mislite li da se u Hrvatskoj može živjeti od glazbe?

U mom slučaju odgovor je i da i ne. Živim od glazbe, ali ne samo ‘u Hrvatskoj’ nego nastupam po svijetu. No kada je u pitanju život od solističkog nastupanja, to je sasvim normalno jer bilo bi nemoguće živjeti isključivo od nastupa u gotovo bilo kojoj zemlji, ako bismo se morali ograničiti na jednu. Srećom da je klasična glazba univerzalni jezik.

Jeste li kao dijete sanjali o uspjehu?

Sanjar sam, tako da sam zamišljao velike uspjehe kad još nisam ni bio blizu toga.

Mislite li da mladi u Hrvatskoj nedovoljno cijene i slušaju klasičnu glazbu?

Ne mislim. Klasična glazba je u Hrvatskoj zastupljenija nego u mnogim zemljama koje sam posjetio, dobrim dijelom zbog poveznica s Bečom, najvažnijom glazbenom metropolom 18. stoljeća.

Koja je ljudska osobina potrebna za postizanje velikih uspjeha poput vašeg?

Kombinirani pogledi u daleku budućnost, kao i u svakodnevni koraci, ljubav prema poslu, i radne navike, koje kad se stvore rad čine osobnom potrebom.

Foto: Filip Kos/Pixsell

Poučavate li nekoga sviranju ili možda to planirate u budućnosti?

Imam nekoliko privatnih učenika, koje poučavam nekoliko puta na godinu, čemu se veselim, ali zasad ne planiram to proširiti. Smatram da imam još mnogo prostora za napredak na svom pijanističkom putu, što će me ultimativno i učiniti boljim profesorom.

Gdje se vidite u doba mirovine?

Taj izraz nemam u svom rječniku.

Mislite li da je Hrvatska “plodno tlo” za mlade pijaniste?

U mnogočemu jest – glazbenoškolski sustav je kvalitetan, a ima i dosta posvećenih i školovanih profesora. Stanje je manje vedro na visokoškolskoj razini, zbog čega brojni talenti i odlaze na studij u inozemstvo.

Kako izgleda vaša priprema prije koncerta?

Vježbanje zna biti napornije od nastupa, kada čovjeka ponese atmosfera. Ozljede su ruku, zbog konstantnog stresa na tetive, redovita pojava i dokaz da je sviranje praktički sportska aktivnost. A problemi znaju biti i veći pri sviranju instrumenata s manjom fiziološkom simetričnošću i neprirodnijim kretnjama. Na dan koncerta volim imati probu u jutarnjim satima na klaviru na kojem nastupam tu večer, a onda popodne provedem radeći druge stvari.

Koji su vaši ciljevi, što želite ostvariti u budućnosti?

Zasad nastaviti uzlaznu putanju, a za dalju budućnost ćemo vidjeti. Uskoro navršavam 30, pa vjerujem da će mi novostečena zrelost koju obilježava ta brojka donijeti i određenu providnost.

Planovi za 2019. godinu?

Brojni nastupi, od kojih ističem one u minhenskom centru Gasteig, pariškoj dvorani Salle Cortot i tokijskom Opera City Hallu.