Foto: Dale Robinette

Reći ću nešto kontroverzno. Nije mi se svidio “La La Land” – tako je nedavno glasio Facebook status moje prijateljice Erike, bivše kolegice iz dana kada sam živio u Njemačkoj kao gastarbajter. Taj arbajt je bio igranje u mjuziklima. U međuvremenu smo se oboje vratili u rodne grude, ona u Ameriku, ja u Hrvatsku, i arbajt je i dalje u istom žanru. Ja sam na drugoj strani zavjese kao redatelj i koreograf, a Erika je eto u filmskoj ekranizaciji mjuzikla “Rock Of Ages”.

Laknulo mi je kada sam pročitao njezin status. Jer dok “La La Land” posvuda skuplja nominacije i nagrade i ljudi ga hvale, mislio sam da sam jedini koji tako misli. Htio sam da mi se film svidi. Velikim dijelom zbog toga što je “La La Land” prvi originalni filmski mjuzikl nakon dugo vremena koji nije ekranizacija kazališne inačice. Što mi se nije svidjelo kod filma?

Ukratko – glazbeni brojevi. Songovi. Taj “mjuziklski” dio.

Često se u svojoj profesiji držim one dobre stare: “Nikad nemaš drugu priliku za prvi dojam.” (Ta dobra stara je zapravo pokradena s jedne reklame za šampon, no nema veze.)

Prvi broj u filmu nije iskoristio tu priliku.

Često se u svojoj profesiji držim one dobre stare: “Nikad nemaš drugu priliku za prvi dojam.” (Ta dobra stara je zapravo pokradena s jedne reklame za šampon, no nema veze.)

Vješto koreografirana točka koja se događa za vrijeme prometnog čepa na jednom od autoputa Los Angelesa. Od prvog vokala djevojke u autu, vokala zapravo nema. Djevojka šapuće melodiju. I nije jedina. Sve solo dionice pjevane su na taj način. A kada zapjeva cijeli ansambl, višeglasja nema ili je jako jednostavno. Ubrzo upoznajemo i glavne protagoniste. Kreću i njihovi glazbeni brojevi. I opet, svaka pjesma se šapće. Čovjek bi pomislio da imam problem sa šaputanjem pjesama. Ne baš. Šaputali su songove i u mjuziklu Woody Allena “Everybody Says I Love You”. Ili u francuskom “Les chansons d’amour”. No u “La La Landu” se radi o mjuziklu koji u svojim šou brojevima nastoji biti onaj tip starog mjuzikla impozantne produkcije kroz koji su skakutali velikani kao Gene Kelly.

Kada u mjuziklu “Singing in the Rain” Gene Kelly iz sveg glasa zapjeva “Gotta Dance!” pitam se bio bi li isti efekt da on to šapne. Ono što je isto neskladno u svemu tome je što su glazbeni aranžmani u “La La Landu” jaki kao da je bilo predviđeno da se glasovi ore nad glazbom. Isto tako i koreografija. Zamišljam dva moguća razloga zašto je to tako. Jedan je da glavni glumci ne mogu pjevati bolje od toga pa su svi ostali vokali smanjeni. Drugi je da su nastojali imati što manju razliku između govornog i pjevačkog glasa.

Postoji razlog zašto inače glumci u mjuziklima igraju scene u malo jačem intenzitetu i fizički i vokalno. Tako da pjesma, koja je često i emotivni vrhunac scene, bude manje neprirodna i da na trenutak i povjerujemo da ljudi pjevaju kroz život. “La La Land” najjače emocije ima u dramskim scenama. Osim zadnje pjesme glavne protagonistice. Ali to je i jedina pjesma (osim nastupa Johna Legenda) u kojoj netko napokon zapjeva punim glasom. I tek tada glazba postiže emotivni efekt koji bih ja volio da je film cijelo vrijeme imao.

Koncept je dobar. Mjuzikl života prestaje kada sve krene naopako i vrati se na kraju kao san o sretnom završetku. Ja bih samo još volio da su i songovi to pratili, a ne da mi je, kao da sam netko tko se baš nije susretao s mjuziklima, smetalo svaki put kad su zapjevali.