Foto: Ognjen Karabegović

Umjetnošću su se bavili kao vrlo mladi, amaterski, a i danas rade to što vole – profesionalno glume na kazališnim daskama, a nisu završili zagrebačku ili neku drugu akademiju. Vesna Ravenšćak Lozić završila je studij kroatistike i povijesti, a danas je profesionalna glumica s brojnim prepoznatim ulogama, a Hrvoje Foretić završio je elektrotehniku na FER-u i radi u struci, ali povremeno uspješno nastupa u velikim profesionalnim projektima.

S druge strane, studenti Patrik Potočki i Katarina Krnčević uz studij odlaze na sate glume i ostavljaju otvorenu mogućnost da im gluma jednom promijeni život, iako ni oni ne studiraju na fakultetima koji bi ih za to mogli pripremiti.

Na ADU kompletna izobrazba

Akademiju dramske umjetnosti Vesna Ravenšćak Lozić pokušala je upisati čak dva puta, ali bez uspjeha.

“No od glume nikad nisam odustala. Već pri prvom pokušaju na Akademiji imala sam pozamašan broj odigranih predstava u životopisu”, ističe ona.

Foto: Stefano Fiorentin

Hrvoje Foretić pak nikad nije pokušavao upisati Akademiju, ali je zato nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu zbog opere, kojoj je težio, i svog pjevačkog talenta. S glumom se susreo 2011. kad se prvi put našao na sceni u glavnoj ulozi u mjuziklu “Janica i Jean”, u produkciji amaterskog kazališta Fenix.

“Nakon toga je uslijedio moj prvi profesionalni angažman u velikom mjuziklu ‘Crna kuća’ te trenutačni u mjuziklu ‘Pacijenti’, koji je deset puta napunio Lisinski”, kaže Foretić.

O tome misle li da glumci koji završavaju Akademiju imaju bolje temelje, oboje su suglasni da Akademija sigurno pridonosi samopouzdanju i gradi bolje temelje.

“Studenti Akademije u prednosti su jer su im neki eminentni kolege profesori. Do jučer su ih gledali na televiziji ili u kazalištu, a danas su im profesori na klasi. Iz perspektive nekoga kome je 18 ili 19 godina to je velika i ozbiljna stvar. Te sam kolege, primjerice, upoznavala radom na predstavama. Kolege s Akademije sigurno imaju i više samopouzdanja”, tvrdi Ravenšćak Lozić.

Foretić smatra da Akademije nude kompletnu izobrazbu potrebnu za obavljanje glumačkog posla.

‘Studenti ADU svakako su u prednosti jer su im neki eminentni kolege profesori. Do jučer su ih gledali na televiziji ili u kazalištu, a danas su im profesori na klasi. Iz perspektive nekoga kome je 18 ili 19 godina to je velika i ozbiljna stvar’, tvrdi glumica Vesna Ravenšćak Lozić

“Nauče vas razmišljati u tom smjeru i mnogo ste spremniji uletjeti u posao ili predstavu. Stvar je u onome: to sam već negdje vidio, znam što je to, postupit ću ovako i rezultat će biti taj”, pojašnjava Foretić.

Učiti u praksi

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Naš poznati i nagrađivani glumac Goran Grgić pak kaže da nije naklonjen profesionalnim glumcima koji se nisu potrudili barem pročitati neku teoretsku knjigu ili otići na jedan od brojnih tečajeva i glumačkih radionica.

“Sigurno je teško uklopiti se u profesionalne projekte ako nisi završio jednu od akademija, ali i sa završenom akademijom nije ništa zajamčeno”, ističe Grgić.

“Akademija poučava ozbiljnom pristupu ulozi, osvješćuje kreativnost i omogućava, na razne načine, skupljanje scenskog iskustva. No poneki kolege nisu dobili takvu šansu, ali unatoč tome, uspjeli su u profesionalnom okruženju svojom upornošću i talentom”, zaključuje. Ali bez akademije ne može se skriti da je potrebno mnogo rada i volje, ali i učenja, da bi se došlo do profesionalnih umjetničkih postignuća.

“Mnogo rada. Ali zaista mnogo. Krčila sam putove kroz prašumu. Tako se ponekad osjećam. I iskrčila. Ne samo sebi, nego posljedično i drugima, na što sam jako ponosna. Stvar je upornosti i nešto malo sreće”, ističe Ravenšćak Lozić.

Foretić pak kaže da je u razdoblju od nekoliko godina bio počašćen učiti od vrhunskih stručnjaka, redatelja, glumaca, koreografa i drugih kolega koji su mu s velikim zanimanjem i željom pomagali savjetima, pokazivali kretnjama, a on je to sve upijao i dandanas sve njih smatra zaslužnima što uživa na kazališnim daskama.

Dakako, postavlja se pitanje koliko je profesionalna glumačka scena naklonjena onima bez formalnog obrazovanja.

Vesna Ravenšćak Ložić smatra da se pitanje o formalnom glumačkom obrazovanju više i ne postavlja, dok je prije dvadesetak godina bilo goruće.

“Nudi se mnogo prigoda nekome tko hoće raditi, a na svojoj sam koži osjetio samo prihvaćanje, bodrenje te uzajamno poštivanje, dok se sve razlike nastoje pretvoriti u zajednički uspjeh”, smatra Foretić

S tim se slaže i Goran Grgić koji tvrdi da “oni koji zaista to osjećaju kao poziv, pronaći će način da se u njemu i okušaju, i siguran sam da ih gotovo nitko neće sputavati zbog nezavršene akademije, ali će im put k priznanju biti sigurno znatno teži”.

Foto: Matea Petrović/Global

Student Patrik Potočki, koji glumi u Zagrebačkom kazalištu mladih, i Katarina Krnčević, koja odlazi na sate glume u Medley Teatar, svoja iskustva opisuju većinom pozitivno.

“Oduvijek me zanimala umjetnost. Snimao sam mnogo filmova, režirao neke, glumio. Ali kazališna gluma povrh je toga svega jer ima nešto čarobno”, tvrdi Patrik.

Prilike za one koji kucaju

Katarina se glumom bavi od osnovne škole, jako joj je posvećena, iako od glumačke karijere ne očekuje previše, kaže da bi voljela da je gluma nastavi duhovno ispunjavati.

“Nažalost, nedovoljno svoje slobodno vrijeme ispunjavam vježbanjem, ali kada sam na glume ili kada dobijem neki angažman, stopostotno se predajem tomu i ulažem veliki trud”, priča Katarina.

Ni Katarina ni Patrik nisu pokušavali upisati Akademiju.

“Akademija je za mene čudno mjesto, mnogo se priča o nekim ‘vezama’, ali nisam toliko siguran u to. Mislim da su samo jako visoki kriteriji… Ako ti stvarno ne dokažeš da si stvoren za to, nemoj ni pokušavati”, objašnjava Patrik. Katarina misli da se glumačka karijera može ostvariti i bez Akademije.

“Ako ste dovoljno dobri, svakako je moguće dobiti bilo kakvu ulogu, bez obzira na to jeste li neškolovani glumac ili ne”, pojašnjava.

O položaju neškolovanih glumaca na sceni, oboje se slaže da kazališne daske više traže profesionalce.

“Hrvatska umjetnička scena, vjerujem, mnogo je naklonjenija profesionalno obrazovanim glumcima. Ipak, ako se glumac amater pokaže kao dovoljno kompetentan za ulazak u umjetničke krugove, takvo nešto mu sigurno neće biti uskraćeno”, uvjerena je Katarina.

Patrik ipak smatra da mu je gluma pomogla riješiti se straha od kamera i javnog nastupa, te se nada da će hrvatska glumačka scena stvarati prostor za ovakve poput njega.