Obožavam raditi na pozornici, ne bih mogao živjeti bez kazališta, rekao nam je Jan Kerekeš, jedan od najpoznatijih kazališnih i filmskih glumaca na hrvatskoj sceni, koji s ocem vodi Kerekeš Teatar. Novi projekti, konstantne izvedbe i cijela priča ‘Kerekeš Teatra’ prate Jana već duži niz godina. U posljednje je vrijeme ipak fokus na kazališnoj sceni i stvaranju novih umijeća ‘na daskama’.
Jedan ste od najpoznatijih i najuspješnijih glumaca na hrvatskoj kazališnoj sceni. Što mislite kako se razvija hrvatska kazališna scena?
Ja mislim da se kazališna scena u Hrvatskoj razvija rapidno brzo. Od 2014.godine kad smo osnovali Kerekeš Teatar do danas imamo registriranih novih 150 kazališta, odnosno umjetničkih organizacija diljem Hrvatske. Mislim da je jako puno glumaca koji se snalaze na razne načine, da sami rade predstave za svoje organizacije i da se nude na tržištu. Ujedno su i glumci i producenti, a kvaliteta predstave i produkcije se kad tad mora vidjeti.
Spomenuli ste ‘Kerekesh teatar’, organizaciju koju ste osnovali sa svojim ocem i koja stvara dramska umijeća bazirana na humoru. Odakle ideja za tako veliki korak?
Pa za osnivanjem je došla ideja od vrlo jednostavnog osjećaja nezadovoljstva. Vrlo jednostavno je to kad imaš taj osjećaj da možeš više, kad shvaćaš da u nekoj suradnji s redateljima tvoje ideje nisu prihvaćene ili dovoljno realizirane da bi se na kraju ispostavile točnije. Shvatili smo da možemo puno više gostovat diljem Hrvatske i inozemstva baš s našim tekstovima i našim predstavama te možda lakše doprijet do publike.
Ipak, neke od vaših najpoznatijih scena su iz filmova. Je li Vam draže raditi na pozornicama ili pred kamerama?
Obožavam raditi na pozornici i mislim da je to majka kazališne i dramske umjetnosti. Toliko puno predstava igramo. Ja sam zadnjih nekoliko godina preko 200, 250 predstava odigrao. Doduše, zaželio sam se kamere tako da svaki put kada se dogodi neko snimanje filma, serije ili reklame jako guštam.
Uz Vas, mnogo poznatih glumaca radi i u filmskoj industriji i u kazališnoj. Mislite li da kazališna scena može jednog dana preteći filmsku, barem na području Hrvatske?
Ja ću vam reći da je na području Hrvatske kazališna scena davno, davno pretekla filmsku scenu. Prvenstveno mislim na hrvatske filmove. Gledanost hrvatskih filmova i predstava u kazalištu je nemjerljivo u korist kazališta. Nažalost, hrvatski film je tu gdje je. Na margini. Puno je širi izbor kazališnih predstava, u svakoj sredini je lepeza žanrova. Na svjetskoj sceni je to nemoguće jer se toliko novaca ulažeu velike filmove, da si to kazalište sa svom publikom svijeta ne može priuštiti. Ja bih htio da to bude izjednačeno (smijeh)
Što vas je potaknulo da se počnete baviti glumom i je li ona bila prvi izbor?
Ideja za bavljenje glumom je došla od čiste ljubavi, od čiste uživancije oca. Gledao sam njega kako dolazi dobro raspoložen s posla, s proba, s predstava i snimanja. Rekao bih da se ta energija prirodno pretopila i na mene i na cijelu obitelj. Mislim da kad sam počeo misliti uopće svojom glavom da je bila gluma. To je prva velika ljubav, a druga je velika ljubav metal glazba, odnosno, pjevanje u metal bendu već 21 godinu. Imam bend ‘Cold snap’ i kad bi se ta stvar razvila, poprimila neke svjetske razmjere nitko sretniji od mene.
Koji biste savjet dali mladoj osobi koja želi jednog dana postati glumac?
Savjetovao bih da bude spremna na sve, da stvarno bude jako teško, kad si stvarno sam. Ima dana kada misliš da ne možeš nasmijati, zabaviti niti rasplakati bilo koga. Imaš osjećaj kao da si nemoćan. Ako želiš pošteno raditi budi spreman oznojiti se, doći kasno doma, ne imati neki društveni život kvalitetan, biti možda na distanci sa svojim prijateljima ne bi li možda odigrao neku humanitarnu predstavu.
