Foto: Pixabay

Postojanje satire mjerilo je društvenog zdravlja, spremnost da se prihvati kritika na vlastiti račun i da se mijenja. Problem s time mogu imati samo oni koji nešto skrivaju i koji imaju nepoštene namjere – prokomentirao je za Global redatelj i umjetnički ravnatelj kazališta PlanetArt, Marko Torjanac.

Satira je, naime specifična vrsta kritike koje se služi izrugivanjem. Njezina je svrha ozdraviti društvo ismijavanjem nepoželjnih društvenih pojava, s ciljem da se one iskorijene. Satira ističe apsurdno ponašanje javnih osoba da bi osvijestila ironiju ljudskog nepoštenja ili gluposti.

Prezrena i neshvaćena u Hrvatskoj

Ali nedavno je zbog satire u Hrvatskoj nepravomoćno osuđen popularni NewsBar, u procesu u kojem je satiričare tužio Velimir Bujanec. Taj je slučaj u mnogih građana uopće i osvijestio da postoji satira, a mnogi su počeli postavljati pitanja i koja je njezina granica i ima li je uopće? Budući da je upravo satira mjerilo slobode govora u društvu – smije li se ona kažnjavati?

Medijski stručnjaci i satiričari ne mogu se složiti o tome je li satira novinarska vrsta, ali mogu se složiti da je ona u Hrvatskoj prezrena i neshvaćena, ali je ponekad i korištena kao paravan za osobna ideološka i politička nadmetanja i vrijeđanja.

Foto: Boris Ščitar/Večernji list/Pixsell

“Satira je u Hrvatskoj nedovoljno razvijena disciplina. Iako je ima posvuda: u birtijama i vicevima koji se tamo prepričavaju, ima je u grafitima po zidovima, ima je po zidovima na Facebooku i po mračnim zakucima internetskih foruma, ima je kod karikaturista i u novinskim kolumnama, te u jako gledanoj Šprajcovoj emisiji – koja formalno nije satirična”, objasnio je Domagoj Zovak, urednik i content maker popularnog NewsBara i prisjetio se ugašenog “Montiranog procesa” koji smatra dokazom da satira na televiziji u Hrvatskoj ne može doseći razinu američkog popularnog Daily Showa.

Satiru u svojim predstavama itekako ne skriva redatelj Torjanac, koji je smatra sredstvom za popravljanje društvenih nepogodnosti.

Neki je iskorištavaju

“Satira je kritika pojedinaca, grupa i pojava kojom se svraća pozornost na devijacije u društvu. Satira ogoljuje i iznosi ono neizrečeno i prešućeno, i čini to pretjerujući kako bi stavila pod povećalo apsurd, manipulaciju, nedosljednost, laž i glupost”, ističe Torjanac.

Foto: Duško Jaramaz/Pixsell

O tome kakva satira može biti progovorio je i bivši feralovac, književnik i novinar Ivica Đikić, koji smatra da postoji jako malo dobre satire, ali je ima i uvijek će je biti. Satiru smatra potpuno neshvaćenom i izvrgnutom sudskom progonu, dok je s druge strane neki desničarski aktivisti koriste za širenje mržnje.

‘Satira je kritika pojedinaca, grupa i pojava kojom se svraća pozornost na devijacije u društvu. Satira ogoljuje i iznosi ono neizrečeno i prešućeno i čini to pretjerujući, kako bi stavila pod povećalo apsurd, manipulaciju, nedosljednost, laž i glupost’, rekao je redatelj Marko Torjanac

“Satiru se ne smije kažnjavati ni po koju cijenu, a sloboda govora proteže se do one točke na kojoj počinje sijanje mržnje i pozivanje na nasilje. Ako tu točku počnemo pomicati prema središtu, onda opet nemamo satiru nego cenzuru”, objasnio je Đikić.

S njim se dijelom slaže i Boris Beck, medijski stručnjak i profesor na Fakultetu političkih znanosti, koji pak dodaje da su mediji u nas sve agresivniji.

“I komentari i te satire sve su okrutniji i sve slobodniji. Granica se stalno pomiče, granica dopuštenog. Međutim, nisam siguran da ta satira ispunjava taj uvjet. Ona više nije duhovita i ona počinje uništavati one na koje se odnosi”, ističe Beck i dodaje da je dodatna teškoća što su satire u nas uglavnom polarizirane.

“Satiričar iz svoje ideološke perspektive izruguje se neprijateljima, a ovi iz drugog tabora onda se izruguju njemu. Tako da ta satira ne djeluje, ne ozdravljuje društvo nego samo produbljuje podjele. Jer je preokrutna”, rekao je Beck.

Javne osobe moraju biti spremne na kritiku

Na pitanje trebaju li neke postojati granice, kazališni redatelj Mario Kovač i NewsBarov urednik Zovak slažu se – kad su u pitanju političari i moćnici, granice satire ne bi trebale postojati. Javne osobe moraju biti svjesne svoga djelovanja i prihvatiti moguće kritike. Torjanac tvrdi i da je gruba satira neodvojiva od javnog djelovanja. Svatko tko ulazi u javni prostor mora na to pristati. Upravo zbog moći i utjecaja koje posjeduju, javne osobe moraju biti pod najstrožim propitkivanjem i kritikom.

Foto: Žarko Bašić/Pixsell

“Kad su u pitanju moćnici, vladari i osobe na vlasti – granice ne bi trebale postojati dok nije u pitanju kleveta jer ne bi ih se trebalo optužiti za nešto što nisu napravili. No njihovi postupci bi trebali biti konstantno podvrgnuti ispitivanju, a ako treba i ismijavanju javnosti”, objasnio je Kovač. Nadodaje kako bi granice satira mogla imati kad su u pitanju žrtve.

“Ismijavati se na bilo koji način žrtvama, nemoćnima, onima koji ne mogu uzvratiti satirom trebalo bi biti nedostojno svakog novinara, satiričara ili dramatičarima, općenito, svake civilizirane osobe. Vicevima na račun nečije nacionalnosti, vjere, boje kože ili seksualnosti mjesto je u birtijama, a ne u javnosti”, ističe. Slične stavove ima i Zovak.

Sprdanje s tragedijama

“Granice ne bi trebale postojati. Svakako se ne namjeravam sprdati s nečijim tragedijama i nesrećama, kao ni povijesnim užasima, ali satira se koristi i time, tuđim katastrofama. Ne da bi se rugala žrtvama nego da bi se kroz nju izrugivala krvnicima, nalogodavcima i krivcima”, rekao je Zovak.

“Dakako, neki ozbiljno poremećeni ljudi vole u trenucima kad ih se uhvati u izrugivanju s ubijanjem ljudi reći kako je to satira. Ali tako nešto, kako rekoh, rade samo ozbiljno poremećeni ljudi,” nadodaje.

U okolnostima, ipak, kada satira ne vrijeđa pojedince nego njihova dijela, postavlja se pitanje kakva je to demokracija u kojoj je sloboda govora ugrožena.

“Demokracija je pala ispit. Nek se bolje pripremi za idući rok. Ako ne, opet ću je rušiti. Može ići i na međunarodnu komisiju. Tamo će još lošije proći. Nek pročita malo o sebi, o svojoj definiciji, što je ona, što predstavlja, kakva bi trebala biti da bi bila to što ona misli da već je. Nek čita malo o povijesti sebe, kako se razvijala, što su ljudi sve morali prolaziti u borbi za nju, koliko je glava palo da bi postojala, a ona sada ovakva, nespremna, izašla na ispit same sebe. Sramota. Zagrijati klupu, kolegice Demokracijo, nema šalabahtera, nema prepisivanja, a i ovaj profesor ne prima plave kuverte. Sretno joj bilo, kao i nama svima s njom i njezinim katastrofalnim dosadašnjim studiranjem”, zaključio je Zovak.

Odvjetnica Alaburić: Satira je mišljenje i ne podliježe dokazu istinitosti

Jesmo li u opasnosti da se javne osobe više ne smije prozvati ni satiričnim prizvukom, a da one nakon toga ne tuže i ne dobiju parnicu? Događa li se udar na satiru i koliko je to opasno za slobodu govora i društva – za Global je odgovorila Vesna Alaburić, odvjetnica specijalizirana za medijsko pravo.

“Humor i satira uvijek su bili predmet prigovora i sudskih procesa. Za satiru nesporno vrijede najšire granice slobode izražavanja i naši su sudovi taj pravni standard u pravilu poštovali. Nisam sklona na temelju pojedinih prvostupanjskih presuda donositi dalekosežne zaključke i iskreno vjerujem da će u većini predmeta konačni pravorijek biti primjeren stupnju zaštite koji sloboda izražavanja uživa u svakom demokratskom društvu vladavine prava. Mogu načelno kazati da se o satiri ne može raspravljati s aspekta istinitosti, odnosno neistinitosti jer je satira specifični komentar nekog događanja, postupka ili osobe. Ismijavanje, ‘podbadanje’, “peckanje” imanentni su satiri, pa satira svakako može zaboljeti. Ali satira ostaje mišljenje, komentar, vrijednosni sud, koji ne podliježe dokazu istinitosti.” David Ružić