Foto: Pixabay

Nora ima nespecifičan poremećaj hranjenja. Iako to označava da Nora nema sve kriterije kojim bi joj se dijagnosticirao konkretan poremećaj, to ne znači da ona poremećaj hranjenja nema, nego da ga ne možemo staviti u “grubi” okvir.

“Primjerice, za postavljanje dijagnoze bulimije, prejedanje i kompenzacijsko ponašanje (npr. povraćanje) mora biti prisutno, u prosjeku, najmanje dva puta na tjedan”, pojasnila je Maja Žanko, nutricionistica Centra BEA. Svaki nespecifični poremećaj hranjenja specifičan je na svoj način. Nora je u svoj začarani krug ušla pred kraj studija. Kada se govori o pojavi poremećaja u hranjenju, govori se o više utjecaja i čimbenika.

’U komi od hrane’

“Istraživanja pokazuju da odlazak na neku vrstu stroge dijete (selektivne ili restriktivne) povećava rizik za razvoj poremećaja hranjenja u mladih adolescentica”, nadodala je Maja. A upravo je odlaskom na dijetu započela Norina priča.

Ilustracija: Veronika Šindilj

“Koliko god zvuči klišejski, iza svega toga stoji mišljenje da su svi drugi bolji od mene”, započela je Nora. Naime, imala je tipične ženske komplekse koji su se svodili na zaokupljenost kontrolom tjelesne težine. Sve je počelo s umjerenim vježbanjem te “bezazlenom dijetom” zbog pokojeg kilograma viška. Iako je takvim režimom vidno smršavjela, bila je i dalje uvjerena da je debela. Tada je počela jesti samo doručak i ručak, a potom izbacivati cijeli niz namirnica te vježbati sve više i više. Nakon toga je počela s prejedanjima.

“U tom sam razdoblju imala osjećaj da sa mnom upravlja netko drugi”, objasnila je Nora. Prejedanje bi nekad bilo jedan obrok, a nekad dva. Riječ je o zaista velikim količinama hrane. Krenulo je tako da bi pojela nešto “zabranjeno” poput sladoleda, keksa ili obiteljskog ručka. Slijedila je velika grižnja savjesti zbog koje bi na kraju pojela previše, a sutra bi nastavila po starom, rigoroznom prehrambenom režimu. Provjeravala je nutritivnu vrijednost svega, a kada bi se našao ijedan sastojak koji joj se ne bi svidio, ne bi jela. Sve je obroke vagala te je točno znala koliko je čega pojela i koliko još smije pojesti.

‘Mislila sam da ne vrijedim kao osoba. Počela sam kontrolirati svoje tijelo, što je bilo mnogo lakše nego raditi na sebi kao osobi. Ako imam tijelo koje je projekcija iz moje glave, tek onda vrijedim jer ljudi procjenjuju prema vanjštini, a tako neće morati gledati moju nutrinu’

“Ušla sam u začarani krug prejedanja i stroge dijete s kompulzivnim vježbanjem koje je trebalo poništavati posljedice prejedanja”, rekla je Nora.

“Povećana kontrola hranjenja me držala u okovima i dovodila do još gorih prejedanja”, nadodala je. Prejedanjem bi znala sama pojesti pola tepsije kolača, pakiranje napolitanki od 420 grama, jednu cijelu čokoladu, pet do šest šnita kruha s nekakvim namazom, pa i vrećicu čipsa. Jela bi do fizičke muke kada se više ne bi mogla ni pomaknuti i onda bi joj, vrlo često, bilo toliko loše da je mogla jedino zaspati.

“Bila bih ‘u komi’ od hrane”, istaknula je Nora. Koliko god pokušavala, povraćati nije mogla.

Hrana kao bijeg

Splet grižnje savjesi i straha Noru je doveo do googlanja o posljedicama prejedanja. Tada je doznala za kompulzivni poremećaj hranjenja, koji može prouzrokovati multifaktoralni problem – u pitanju je više utjecaja i čimbenika. Postoji emocionalni problem koji muči osobu, a prejedanjem nesvjesno pokušava umrtviti negativne emocije koje je zaokupljaju. Osoba često nije svjesna da zapravo nisu samo prejedanja problem.

“Prejedanjem sam stavljala u ladicu tugu, ljutnju i anksioznost jer mi je bilo lakše okupirati se svojim tijelom nego stvarnim problemima”, priznala je Nora. Dugo nije htjela potražiti pomoć jer je mislila da će novonastalu situaciju moći riješiti sama.

“Ono što sam shvatila jest da ne postoji pravi trenutak da se potraži pomoć jer pravog trenutka u tvojoj glavi zapravo nema”, poručila je Nora. Nije znala kome se mogla obratiti, a njezina najbliža osoba nije mogla razumjeti kako može pojesti toliko hrane i zašto je toliko opterećena svojim tijelom. Iako u tim trenucima ni Nora nije shvaćala zašto je bila opsjednuta svojim tijelom. “Oboljelima” je teško objasniti što se događa u njihovoj glavi kad je ne razumiju ni sami.

Foto: Pixabay

“Počela sam kontrolirati svoje tijelo, što je bilo mnogo lakše napraviti nego raditi na sebi kao osobi”, prisjetila se Nora. “Ako imam tijelo koje je projekcija iz moje glave, tek onda vrijedim jer ljudi procjenjuju prema vanjštini, a tako neće morati gledati moju nutrinu”, objasnila je. Tom osjećaju vodio je strah od osuđivanja i neshvaćanja, a još više sažalijevanja.

“U Hrvatskoj je, nažalost, prisutna golema stigma poremećaja hranjenja”, istaknula je nutricionistica Maja.

Spas na kraju

Svoju oazu mira Nora je pronašla u Centru za poremećaje hranjenja BEA u Zagrebu. Bolna je točka što nema sličnih udruga u više gradova diljem Hrvatske. Na nutricionističku grupu Nora je krenula prošle godine u siječnju i tamo se bave problemom prehrane. Odmah je pošla i na individualnu terapiju na koju još ide.

Kako kaže, taj dio će i dalje nastaviti jer kad se riješiš problema prehrane shvatiš da to uopće nije bio problem. To je samo simptom koji su izazvali milijune drugih “stvari”, a njih Nora još rješava. Sada je svjesna da njezina sreća i vrijednost ne ovise o izgledu njezina tijela i onoga što drugi misle o njoj.

“Izlječenje je proces koji se sastoji od bezbroj malih i velikih koraka, kako unaprijed, tako i unazad”, pojasnila je. Svaki korak je podjednako važan znak snage, a ne slabosti. “Jednom će nas svaki taj mali korak dovesti do cilja – slobode”, istaknula je Nora.