Foto: Marija Edita Feldi/Global

Svaki je početak težak, a posebno je težak onaj kojem se ne vidi kraj. To je nešto sada već dobro znano ambicioznim studentima koji se odluče na osnivanje udruge ili aktivno djelovanje u nekoj od njih. Jer novca za to, načelno, nemaju. Unatoč plemenitom cilju koji njihova udruga potencijalno ima, postavlja se pitanje zašto studentske udruge toliko teško dolaze do financijskih injekcija. Pogotovo se to tiče inicijalnog rada udruga jer troškovi kreću odmah s otvaranjem – od knjigovodstva do bankarskih troškova. A sve čime mladi u početku raspolažu najčešće su samo dobra volja i entuzijazam.

Kako ‘radi’ udruga?

Svaki prihod od “poslovanja” udruga troši se isključivo na obavljanje i poboljšanje djelatnosti, odnosno reinvestiranje natrag u organizaciju. Neprofitne studentske udruge radi lakšeg i sigurnijeg pribavljanja sredstva iz različitih međunarodnih i domaćih izvora, pišući zahtjeve za donacije ili projektne prijedloge za koje traže izvore financiranja, usredotočuju se na one društvene probleme i pitanja koja su aktualna i na koje žele pozitivno utjecati. Ono što je važno istaknuti jest i da udruge djeluju neovisno o vlasti. Preko marketinških aktivnosti i pojavljivanjem u medijima, udruge se ističu te ih zamjećuju budući sponzori i ostali građani, tako da nikako ne bi trebali zanemariti i dobre odnose s javnošću.

“Kao član neprofitne studentske udruge mogu reći da imamo izvanredan tim koji funkcionira jako dobro. Međutim, najveći je problem pri našem radu motivacija, usko vezana uz manjak javne, ali i privatne potpore, jedinog načina financiranja naših projekata”, ističe Mario Horvat, student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Dodaje da u udruzi imaju poseban tim koji se sastoji od deset članova, koji svakodnevno šalju u prosjeku 50 mailova s upitima, opisima projekata i objašnjenjem zašto bi netko od potencijalnih partnera trebao ulagati baš u našu udrugu.

“Nekad smo imali uspjeha u tome, ali danas je zaista jako teško naći partnera koji će u nas ulagati pa smo tako trenutačno u situaciji da nemamo niti generalnog sponzora”, kaže Horvat i ističe kako problem vidi u tome da poslodavci vrlo često uzimaju studente “zdravo za gotovo”.

Student Ekonomskog fakulteta i dugogodišnji član jedne studentske udruge, Ante Gugić, smatra da bi se udruge trebale obraćati tvrtkama koje su njihova niša.

“Udruge se moraju fokusirati na poduzeća koja su u skladu s njihovom vizijom, često kad se odlazi na sastanke s potencijalnim sponzorima oni od udruge traže potencijalno novi kadar za zapošljavanje”, kaže Gugić i dodaje da tvrtka u tom slučaju profitira enormno jer dobiva jeftinu ili ponekad čak besplatnu radnu snagu. Kao recept za dobar početak pri osnivanju udruge, savjetuje Gugić, treba odmah napraviti malo istraživanje tržišta, vidjeti kakvim bi se projektima udruga bavila, ali i pitati za pomoć fakultet na kojem udruga djeluje.

Student Ante Gugić smatra da bi se udruge za financijsku pomoć trebale obraćati tvrtkama koje su njihova niša

U svakom slučaju, udrugu ne bi trebalo brzopleto otvarati samo na temelju neke ideje i entuzijazma, za nju je potrebno pripremiti teren, unaprijed se raspitati o potencijalnim natječajima, sponzorima ili donatorima ili bi ona mogla postati financijski teret, a ne promicatelj nekih ideja ili društveno korisnih aktivnosti.

Mogući izvori financiranja

Korporativna sponzorstva – poslodavci kojima udruge ponude upravo ono što je njihova niša

Natječaji (javni i korporativni) – natječaji Studentskog zbora otvoreni su za sve studentske projekte, a nerijetko daju odličan poticaj za daljnji rad, a od korporativnih natječaja velik poticaj daju banke i farmaceutske industrije

Članarine (koje veliki postotak studentskih udruga nema) – imaju je uglavnom udruge koje djeluju i na međunarodnoj razini