Foto: Global

Fažana, riva koju obasjavaju posljednje jesenske zrake sunca, jedna klupica i nas petero studenata novinarstva koji pažljivo upijamo svaku misao Vladimira Jurišića koji nam prepričava svoje bogato novinarsko iskustvo. Slika je to koja mi se prva pojavi u glavi kada se prisjetim ovogodišnjeg Fra Ma Fu festivala. Jurišić se ponaša kao jedan od nas, ali s onim što nam prepričava teško da se možemo poistovjetiti. Dok pali cigaretu za cigaretom kaže da puši dvije kutije na dan i da je to njegova najveća ovisnost, govori nam da i dalje fura svoj “fazon”, a zbog toga ima ugrađenu premosnicu i svakog trena može pasti mrtav.

Novinarska podvala

“Živim, pišem, proživljavam sve svoje tekstove, igram košarku sa svojom generacijom. U nas je faul tek onda kada dođe hitna, pa ako taj netko preživi – nastavljamo, a ako ne – odemo kući i tražimo zamjenu”, šali se on dok mu pogled odmiče prema obali. Tada nam govori da se njegovo društvo s kojim ispija kave prorijedilo otkako piše za tjednik Novosti. Kaže da se često susreće s napadima da je četnik, mrzitelj Hrvatske, ali ističe da mu je savjest mirna. Kolega Dominik ga pita kako se oduprijeti pritisku da jednog dana pišemo nešto što ne želimo samo da bismo dobili plaću.

Jurišić nam pojašnjava da su dobroćudnost i pravednost jedine vrline koje nas kao buduće novinare trebaju krasiti, a on ih je stekao još od malena, kada je kao petogodišnjak sjedio u bakinu krilu i slušao, te upijao pojmove “pravda” i “poštenje” i slušao njezine savjete o životu. Uz to, kaže on, potrebna je i snalažljivost. Prepričava nam i svoje prvo novinarsko iskustvo.

Foto: Global

“Profesor na fakultetu mi je dao zadatak otići na željeznički kolodvor napisati reportažu o danskom kraljevskom vlaku. Rekao mi je da se lijepo odjenem. Kako sam bio student bez viška novca, unajmio sam odijelo i uputio se prema kolodvoru. Ubrzo sam shvatio da mi je profesor podvalio. U vlaku su bili samo stariji ljudi s kokošima, pijetlovima, domaćim jajima i šunkom. Prizor nije bio ni približno kraljevski. Odlučio sam porazgovarati s njima i ipak sam uspio napisati kvalitetnu reportažu. Profesor je bio toliko iznenađen što sam od ‘lažnog’ događaja napravio kvalitetan novinarski tekst da mi je ponudio posao u jednoj ozbiljnoj novinskoj redakciji”, prisjeća se početaka u novinarstvu.

“Ne trošite vrijeme uzalud, da sada znam što sam znao prije, nikad ne bih dopustio da popijem kavu s nekim tko mi ne odgovara i tako si uskratim pola sata života koje sam mogao provesti kvalitetnije radeći nešto što volim”, rekao je iskusni reporter Jurišić

Ispijajući kavu, s Jurišićem nastavljamo razgovarati o vjeri, povijesti, umjetnosti, životu.

Vaš vam je mir najvažniji, nekoliko puta ističe. “Ne trošite vrijeme uzalud, da sada znam što sam znao prije, nikad ne bih dopustio da popijem kavu s nekim tko mi ne odgovara i tako si uskratim pola sata života koje sam mogao provesti kvalitetnije radeći nešto što volim”.

Jurišić govori i da budemo zahvalni na trenutku u kojemu živimo, da ne razmišljamo o prošlosti i budućnosti. Život se događa sada, trenutačno, i ne postoji mjesto gdje bih radije bio nego s vama, mladim novinarima na ovoj rivi u Fažani, pušio cigarete i razgovarao o životu, govori Jurišić.

U Fažani sam upoznala mnogo ljudi koji su mi prenijeli djelić svog bogatog životnog iskustva. Tako mi je i geolog, 70-godišnji Josip koji nas je vozio po Fažani svojim kombijem, također prenio neke životne mudrosti. Prvu večer kad smo se upoznali govorio mi je o studentskim danima kad je živio u istom paviljonu kao i ja, na Savi, no tada je to bilo nešto drukčije, kaže.

Prali su rublje u loncima, svirali gitare i bubnjeve i tako zavodili studentice. Uspješno je zaveo jednu s kojom i dandanas živi u sretnom braku, a zbog nje je i studirao godinu dana dulje no što je bilo potrebno.

‘Sudar’ na Sljemenu

“Lagao sam svojima da mi je ostalo ispita više no što je, samo da bi mi slali novac i da se ne bih morao rastati s njom”, kaže Josip koji u slobodno vrijeme piše i knjige. Tu prvu večer našeg poznanstva darovao mi je autobiografsku knjigu “Važno je popeti se, i popiti”. Napomenuo je da te knjige ne prodaje, samo daruje dragim ljudima. Bila sam dirnuta i pomislila kako se u kratkom vremenu možeš zbližiti s ljudima koje vidiš prvi put u životu.

Poslije sam, čitajući knjigu, doznala da je Josip svoju ženu prvi put odveo na “sudar” na Sljeme. Ona nije bila oduševljena tom idejom jer je bila odjevena u kaputić i čizmice nepredviđene za planinarenje. Josip je mislio da je njegova prigoda za nešto više upropaštena, ali djevojka ga je nazvala nakon tjedan dana i upitala mogu li ponovno ići na Sljeme. Ovaj je put kupila i odjenula buce. Tada je znao da će to biti ljubav koja će potrajati.

Foto: Global

Fažana me mnogočemu naučila. Trenutak koji također nitko od nas šestero neće zaboraviti je vožnja u prtljažniku Josipova kombija. Predviđeno je da tamo stane dvoje ljudi, ali nas bi se petero vješto uguralo iza i zamišljalo da se vozimo u marici. Zbog metalne pregrade koja je dijelila nas od vozača. “Marica” nas je zadnji dan festivala prevezla do Pule, a Josip nam sa smiješkom poželio sretan put.

Posljedica – prijateljstvo

Josip je nas studente Fakulteta političkih znanosti jednostavno oduševio, a Đorđe i Marta su dijelili naše mišljenje. Đorđe je trenutačno student novinarstva Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, prije je studirao povijest, historiju, kako on kaže. Marti je do diplome na Filozofskom fakultetu u Rijeci ostao još samo diplomski rad. Kako smo bili tu negdje s godinama, njih dvoje i Božica, Hana, Dominik i ja s FPZG-a i noći smo provodili zajedno. Nismo razgovarali samo o novinarstvu i može se reći da smo vješto “reportirali” jedni druge.

Slagali smo se i na glazbenom planu pa je kampom u kojem smo bili smješteni odzvanjao zvuk ex-Yu glazbe nakon što bi sat otkucao ponoć. Kako je naše druženje nažalost brzo završili, razmijenili smo kontakte, a ja sam Đorđu obećala da ću ga prvom prigodom posjetiti u Novom Sadu. Zauzvrat, on će mi pokazati njihov način života koji će mi nadam se poslužiti kao povod za novu reportažu.

 

I Fuis je volio putovati, pa je i festival ‘otputovao’ iz Virovitice

Fra Ma Fu festival nazvan je po reporteru Franji Martinu Fuisu koji je često putovao da bi između dva svjetska rata napisao neke od svojih najboljih reportaža. Prve tri godine održavao se u Virovitici, rodnom mjestu Fuisa, a od ove godine premješten je u Fažanu.
“Kako je on volio putovati i pisati reportaže, pa smo i mi odlučili povesti se njegovim primjerom i došli smo u Fažanu. Ovdje su nas domaćini izrazito srdačno prihvatili i planiramo tu i ostati”, kaže jedan od organizatora Saša Leković. U sklopu festivala održana je radionica reportaže za mlade novinare, a Drago Hedl predstavio je i novu knjigu “Vrijeme seksa u doba nevinosti”. Predavanje je održao i naš urednik-mentor iz Globala Zlatko Herljević. On je predstavio svoju reportažu “Putopisne sličice iz Indije i Nepala”. Posljednji dan radionice sudionicima su podijeljene knjige Malović: “Osnove novinarstva” i Zgrabljić Rotar: “Radio, mit i informacija”.