Foto: Tajana Josipovic / GLOBAL

Devet je sati, petak. Dolazim na Mramornu portu Hrvatske radiotelevizije. Popunjavam obrazac s podatcima – ime i prezime: Tajana Josipović, razlog dolaska: reportaža o radu novinara za Global, gostujem kod: Ivane Sučić, novinarke i urednice obrazovne emisije “Izvan okvira” na prvom programu Hrvatskog radija. Iz dizala izlazim na četvrtom katu, a kroz odškrinuta vrata na kraju hodnika maše mi Ivana.

“Da imamo emisiju uživo, ti bi mene ovdje vidjela ludu”, kaže mi Sučić dok ulazim u redakciju, jednu od tri sobe za rubriku koja prati kulturu, obrazovanje i mlade.

Ne ide sve prema planu

Za kraj radnog tjedna na rasporedu je montaža, sedmi i pretposljednji korak u stvaranju radijske emisije. Iako je svaki dan drukčiji, zamišljen obrazac prema kojem radijski novinar radi izgleda otprilike ovako: posjetiš događaj, ispitaš sudionike i uzmeš izjave, preslušaš materijal, složiš emisiju, napišeš sinopsis, pronađeš glazbu, montiraš i tek onda puštaš emisiju. Ivana je dan prije posjetila Hrvatsku komoru socijalnih pedagoga, zadržala se oko četiri sata i prikupila potreban materijal. Napisala je najave, pretipkala tonove, ubacila glazbu i jinglove pa ih složila na list papira.

Foto: Tajana Josipovic / GLOBAL

“Kada nazoveš i kažeš da dolaziš iz programa Hrvatskog radija, ljudima je to – wow”, objašnjava Sučić. Slušatelji su, kaže, iznimno zahvalni jer novinari posjećuju razne događaje, ustanove i udruge pa ih informiraju o tome.

Dugačkim hodnicima HRT-ove zgrade u Prisavlju 3 dolazimo do jedne od brojnih soba za montažu. Unutra nas čeka Luciano koji će montirati emisiju, a dolazi i novinarka koja čita tekst. Uskoro se na jednom monitoru počinju pojavljivati crvene i plave crte, dok drugi prikazuje vrijeme trajanja. Luciano reže tonove pa ih lijepi, stišava i pojačava.

Iako je već bila na dva terena, a treba završiti nekoliko tekstova, terenski posao ne prestaje

“Imam mali krug velikih ljudi s kojima sanjam, za koje se trudim”, pjeva Massimo, dok Ivana govori Lucianu da pojača jer će tako završiti emisiju. Najviše voli kada joj pjesma “legne”, baš kao i ova.

No, ne ide uvijek sve prema planu. Emisija uživo, sugovornik dogovoren, tema o školstvu, započinje Sučić. Do početka je 12 minuta, a njoj dolazi poruka da joj je gost “zapeo na odboru” i neće stići. Uz to, broj mobitela drugog sugovornika, za rezervu.

“Nazovem ga, na što on meni kaže – Ivana ja sam ti na Dolcu, kupujem paprike. Kažem mu da stane sa strane i tako smo odradili 25 minuta emisije”, prisjeća se Sučić.

I tisak ide prema multimediji

Smatra li svoj posao stresnim – ne. Ne guši je i ne opterećuje, ali uvijek je pod nekim adrenalinom, pozitivnim. Nakon povratka s montaže, Ivana počinje s pisanjem najave koju, uz sve ostale materijale, šalje programu i kolegama koji sutra vode emisiju. I tek tada – rad na jednoj radijskoj emisiji je gotov. Ide li kući? Ne još. Uvijek ima posla. Pozdravljam je nakon nekoliko sati druženja jer žuri na sastanak. Za kraj mi govori da joj je ovo jedan od onih jednostavnijih dana, da zna biti i teže. Bacim pogled i na pisma slušatelja koja su izložena na ploči. Mnogo pohvala.

“Nas sluša samo ciljanja publika, ali nigdje drugdje nemaš prigodu baviti se radijskim novinarstvom osim na Hrvatskom radiju i Radio Studentu te ponekim lokalnim radijima“, završava. Silazim dizalom natrag u prizemlje. Do nekog drugog puta, HRT.

Iako se dojmovi s radija još nisu slegnuli, dogovaram idući susret. Nazivam jedan broj, pa drugi, treći… Skupljam kontakte. Idući dan počinjem u devet kada moram biti na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Izlazim iz tramvaja i tražim Hanu Ivković Šimičić, novinarku Večernjeg lista, bivšu Globalovku. Obećava mi vrlo zanimljiv dan. Najprije idemo u Botanički vrt.

Foto: Tajana Josipovic / GLOBAL

S voditeljem polazimo u obilazak. Hana hoda, snima live za novu Večernjakovu rubriku – Šetnje Zagrebom, postavlja pitanja. Voditelj Botaničkog joj odgovara i upoznaje gledatelje sa svim zanimljivostima te zagrebačke zelene oaze. Gotovi smo za 20 minuta. Žurimo se jer u deset sati moramo biti na drugoj lokaciji – novootvorenoj prodavaonici na Savskoj.

I Večernji se list u posljednje vrijeme sve više okreće multimediji, otkriva mi Hana. Javljaju se uživo, dijele fotografije i videozapise. Slika privlači pozornost više nego obična “plahta” teksta. I to je još nešto o čemu novinar iz tiska mora voditi računa.

Dolazimo na novu lokaciju, a ispred čeka fotograf. Kad odradi svoj posao, ide dalje, a Hana i ja ostajemo sa sugovornicima. Tek tada počinje onaj pravi novinarski dio posla. Hana ispituje i diktafonom snima izjave. Bitno je stvoriti opuštenu atmosferu da bi i sugovornicima bilo lakše razgovarati s nepoznatom osobom. Prije 11 bili smo gotovi, a iako nas sugovornici pozivaju na druženje mimo posla, ne stignemo. Jurimo prema redakciji.

‘Znam da će biti ružnih komentara’

“Najveća prednost novinarskog posla je ta što mi daje prigodu da odem na zanimljiva mjesta i upoznam ljude za koje nitko nikad ne bi znao s jedinstvenim i genijalnim pričama”, otkriva Hana dok ulazimo u redakciju gradske rubrike Večernjeg lista. Kao novinarka, može upozoravati i na probleme kojih uvijek ima, a možda se baš zbog njezine priče, ti problemi i riješe.

“Mnogo je ljudi na Velesajmu, što se događa tamo?”, čita Hana poruku iz grupnog razgovora. Odmah sjeda za računalo, diže telefonsku slušalicu i za nekoliko sekundi već sve zna. Počinje cijepljenje, a ljudi se okupljaju dva sata prije. Iako je Hana već bila na dva terena, a i nekoliko tekstova treba završiti, terenski posao ne staje. Idemo dalje. Pozdravljam ekipu gradske rubrike pa izlazim s obećanjem da ću im svratiti ponekad, makar na čašicu razgovora.

Takav je novinarski posao i nikad ne znaš što te koji dan očekuje. Danas je dinamično, kaže Hana, sutra možda neće biti, ali uvijek moraš biti spreman i upućen u sve. Ubrzo dolazimo na Zagrebački velesajam. Hana skuplja informacije pa se spaja na Facebook da bi upalila prijenos uživo.

Foto: Tajana Josipovic / GLOBAL

“Već znam da će biti ružnih komentara”, kaže i stišće gumb s kojim se uključuje uživo. U nekoliko minuta rekla je građanima sve važne informacije i pokazala stanje. Sada počinje pisati priču.

Prilazi ljudima, postavlja pitanja, odgovore zapisuje u bilježnicu. Rastajemo se na tramvajskoj stanici. Ostavljam Hanu da napiše sve svoje članke koje ću pročitati poslije. Još mi je ostao jedan teren – onaj s televizijskim novinarom.

Iako je Nataša Božić već u devet bila u redakciji, dolazim oko 11. Na istom katu rade novinari N1 televizije i Sport Kluba. Nataši je danas posao popratiti konferenciju za novinare Nine Raspudića kod Remetinca. Nalazim je u sobi za šminkanje, a ona mi otkriva da je jedna od razlika televizijskog novinara od novinara u tisku i na radiju i u tome što uvijek mora biti spremna za kamere.

Priprema je 60 posto posla

“Mi na N1 stalno smo live, gdje god možemo biti. Taj reporterski dio posla je jako uzbudljiv jer nikad ne znaš hoćeš li morati deset minuta govoriti nešto uživo ili nećeš uopće”, uvodi me u posao televizijskog novinara.

Od kad je došla u redakciju pročitala je sve novine, pokupila informacije važne za prilog na kojemu radi, smislila pitanja koja bi mogla pitati sugovornika. Nekoliko je godina radila i u tisku, a najveća razlika je u tome što na televiziji uvijek mora pristojno izgledati te paziti kakva pitanja će postaviti.

Foto: Tajana Josipovic / GLOBAL

“Jako je važno da znaš što ćeš pitati da te netko ne osramoti na terenu jer nešto ne znaš, tako da je priprema uoči terena po meni 60 posto posla”, kaže.

U tisku priču pokrivaš tekstom, na radiju zvukom, a na televiziji uz to dvoje kombiniraš i sliku. N1 informativna je televizijska postaja. Nataša ističe da je N1 i jedan od najcitiranijih portala u Hrvatskoj. U programu uživo su, u pravilu, od osam ujutro do deset navečer sa stankom od sat vremena kada se emitiraju reprize.

“To je 14, 15 sati uživo programa, i to je jako mnogo pa je zato ovdje malo užurbanije nego negdje drugdje”, otkriva mi Nataša dok hodamo hodnicima N1 televizije.

Prva dvoja vrata vode nas u dva studija iz kojih se svakodnevno emitiraju vijesti, dnevnici i razna gostovanja. Prolazimo kroz redakciju gdje novinari tipkaju, montiraju… Dolazimo i u režiju.

vijest je na portalu i prije nego konferencija završi

“Mi ovdje nemamo tako čvrsto podijeljene uloge. Jučer sam vodila emisiju od tri sata iz studija, danas sam na terenu, a prekosutra sam dnevni urednik – sjedim u režiji i pratim program. To je zanimljivo jer se može naći u svačijim cipelama u nekom trenutku”, otkriva mi Nataša dok odijeva kaput jer za nekoliko minuta počinjemo.

Dok se vozimo, snimatelj i Nataša objašnjavaju mi koliko je važno to da svi budu upućeni u posao. Jer snimatelj mora snimiti dobre kadrove, a novinar pitati dobra pitanja.

Ispred Remetinca Nataša fotografira za portal i društvene mreže, šalje i javlja kada se program uživo mora prebaciti na nju jer počinje konferencija za novinare. Nataša je postavila i nekoliko pitanja, a prvi dio Raspudićeva obraćanja Nataša je već poslala ekipi u redakciji. Iako konferencija za novinare još nije završila, vijest je već na portalu. Nakon pola sata vraćamo se u redakciju i tada kreće s montažom. Prilog treba biti gotov do večernjeg dnevnika.

Jednima ustaša, drugima partizan

Kada se baviš novinarskim poslom, normalno je da si izložen javnoj kritici jer se baviš javnim poslom, otkriva Nataša. Često se na društvenim mrežama mogu pročitati neugodni i negativni komentari, dodaje, no oni nisu nešto što se treba zanemariti i prešutjeti nego prijaviti.

“Kada ti netko s jedne strane kaže da si ustaša, a s druge strane da si partizan, znaš da si otprilike odradio dobar posao, odnosno, da si otvorio prostor za neku široku društvenu raspravu”, zaključuje Nataša Božić s N1 televizije.

Ostavljam je u montaži. Ispred nje je nekoliko sati sjeckanja tonova i traženja adekvatne slike. Na kraju, publika vidi gotov proizvod koji pogleda i posluša za tri minute, a pročita za pet. Ne vide što se događa “iza kulisa” i što sve jedan novinar mora proći da bi svoju priču mogao prenijeti drugima.

Odlazim i razmišljam o tome što ću odgovoriti sljedećoj osobi koja mi uz okretanje očima kaže da je novinarstvo – lagan posao.

A kako do priče?

“Ljudi se stalno javljaju, dolazi mnogo e-poruka pa ne stignem ni popratiti sve. Nekad se zna dogoditi da te u jednom tjednu nazove deset ljudi da nešto popratiš pa ponekad dva tjedna ništa”, otkriva Ivana Sučić, novinarka s Hrvatskog radija.

Teme bira prema svojoj procjeni. Nekada ode na teren, osluškuje, pokupi priče i kontakte. Trudi se popratiti sve aktualno i napraviti teme drukčije.

“Ako netko to napravi ovako – s jedne strane, ja ću s druge”, objašnjava Sučić.