Poeziju sam počeo pisati s 15 godina. Ovisno o mojem raspoloženju, mislima, iskustvu i opažanju svakodnevnih događaja, ovisi i kakvu pjesmu napišem. Spletom okolnosti, ta moja poezija je bila sve čudnija, a povremeno i bezobrazna. No, nije me bilo briga iz dva razloga.
Prvo, pišem pjesme terapijski (analiziram i izražavam svoja mišljenja) i drugo, volim poeziju, ali ono što mi kod nje nedostaje pokušavam upotpuniti vlastitom kreativnošću (za sebe, makar se drugima to nikada ne svidjelo). Pomiren time da je to samo za mene i moj mir. Jednog dana, čuo sam za prvenstvo u slam poeziji.
Od teksta do nastupa
Bilo je to 2015. i bilo je to prvo "natjecanje" slamera, premda je sama scena prilično anoimno postojala već nekih petnaestak godina. Odmah u opisu slama, shvatio sam da će mi se događaj itekako svidjeti, s obzirom na tematiku, pristup i ideje kakve ovu poeziju obilježavaju. To su dakako izražavanje vlastitih misli u svojem stilu. U to sam vrijeme želio događaj popratiti novinarski za svoj blog.
Otišao sam, poslušao i oduševio se nastupima ljudi koje ću kasnije i malo bolje upoznati (zbilja mi je suludo povjerovati da je isti Siniša Matasović tada bio neki tip dobrih stihova na trećem mjestu natjecanja, a danas poznato lice s Jutra poezije). Napisao sam tekst i odlučio kako ću se probati prvom prilikom okušati u recitaciji. Tada sam se i učlanio u Facebook grupu koja okuplja slam pjesnike.
‘Došao sam pred mikrofon, nisam mogao čitati s papira, pa sam pokušao iz sjećanja, ali više nisam imao sjećanja’
Kao što vidite, trebalo je vremena. No, u međuvremenu sam počeo svoje pjesme objavljivati po pojedinim portalima i redovno odlaziti na već spomenutu tribinu Jutro poezije. Tamo se skuplja raznoliki soj ljudi, ali i klasični pjesnici na kakve i pomislite pri pomisli na idole profesoricama hrvatskog koje se ne smatraju dostojnima pisati pjesme. Međutim, redovito znaju svraćati i slameri poput Žarka Jovanovskog ili već spomenutog Matasovića. Sve te različitosti čine pluralizam i sjajnu boemsku atmosferu zbog koje redovito svraćam onamo. U ugodnom društvu i stihovima, imao sam prilike i vježbati recitaciju. Malo je na trenutke frfljava od treme, ali prolazi.
Foto: Ivan Madžar
Od oduševljenja do zgražanja
U studenome ste imali prilike čitati tekst o pjesničkoj tribini "Poetski striptiz" koju vodi Dino Tremens. Intervjuirajući ga, uzeo sam njegov kontakt između ostaloga kako bih mu mogao i poslati primjerak lista. Malo prije nego mi je javio da je primio broj, objavio je status u slam grupi s početka teksta. Baš dok sam ja pokušavao smisliti neki pametni i nenametljiv način da se priključim nastupu. Kada mi je javio da je primio broj, upitao sam ga o mogućnosti nastupanja, ali i bi li mogao pogledati nekoliko mojih pjesama, da utvrdi je li to doista slam. Dino, veoma otvoren i susretljiv, odmah mi je rekao da se svakako mogu priključiti.
"Što si više svoj, tim bolje", objasnio mi je princip dobrog slama i kako nastup nije važan ni po teatralnosti ni po ičemu, jer ovo nije natjecanje. Međutim, nije htio pogledati moju poeziju, već me želio čuti uživo, bez očekivanja. Zahvalio sam se, no tek sam tjedan kasnije, kada je na stranicama Vinyla događaj službeno najavljen osjetio istinsko uzbuđenje, pogotovo kad sam vidio kolege kojima ću se pridružiti.
No, čitajući tekst i došavši do dijela u kojemu se upad plaća 15 kuna, postao sam malo nervozan. Naime, u svojim recitacijama sam dobivao raznolike reakcije od drugih pjesnika. Od oduševljenja do potpunog zgražanja zbog mojih riječi. Doduše, tamo me bolilo briga, bitno je bilo da nakon što ja saslušam njih i oni saslušaju mene.
Ali jebote, sada će netko platiti za program u kojem sudjelujem s deset pjesama. Bilo bi mi malo krivo da im bude loša predstava... zar ne? Stoga sam prelistavao pjesme i kao kakvi onkolog koji miješa lijekove da ubije tumor, želio sam naći neku odgovarajuću mješavinu smijeha, depresije, bijesa i bunta. I želio sam prvu pjesmu u kojoj ću naprosto na čudan način opisati svoju čudnost.
Od kose do slama
S obzirom da se nisam šišao još od ljeta i ne češljam se, moja kosa je u kaosu koji je dobra poveznica s mojim stihovima. Stoga sam napisao "Uzgoj moje glave" i isplanirao da ću razbarušenu kosu ispod vunene kape otkriti na kraju. Cijela ta ideja nastupa nekako me potakla i da ponovno izvrtim najbolje scene Eminemovih 8 milja, kao inspiraciju. Uzbuđenje i samouvjerenost je međutim bila jača od straha. Bio sam na nekoliko slam događaja i znao sam kako funkcioniraju i publika i pjesnici, ali i njihovi tekstovi. Relativno slično kao i ja.
Ipak, imao sam jednu zanimljivu noćnu moru. Došao sam pred mikrofon, nisam mogao čitati s papira, pa sam pokušao iz sjećanja, ali više nisam imao sjećanja. Ipak, izgovorio sam prvi stih, pa sam pokušao povezati neku nasumičnu rimu. Uspio sam, ali onda više nisam mogao rimovati. I kada sam htio ići u slobodnom stihu, više nisam mogao ni pričati, ali do tada su me svi već ignorirali pijući pivu i ne gledajući pozornicu.
Na sam dan nastupa, sve je bilo ok. Malo sam frfljao, ali ljudima se svidjelo (pogotovo zbog genijalnog Đindića, ali i Kovača te ostalih) i nisu uzalud potratili svoje vrijeme. Ljudi su mi pljeskali, a katkada gledali malo čudno - barem oni u prvim redovima, ali to je i očekivano. No, u svakom slučaju, bili su vrlo ohrabljujući i zahvalni. Vrućina pred nastup je odmah popustila, no možda i zato jer sam nakon prve pjesme konačno skinuo vunenu kapu u vrlo grijanoj prostoriji.
"Nadam se da za prvi put nije previše boljelo", rekao je Kovač meni i Luketiću. Bogme nije i jedva čekam novi nastup, ako ga bude. I iako sam već dosadan, još jednom se moram zahvaliti Tremensu što mi je dao priliku.
