Kad dolazite na neki toliko egzotičan otok kao što je Mauricijus, čini se gotovo nestvarno da biste mogli sresti nekoga našeg čovjeka.
Prvi put sam vidjela Marijana kada nam je nakon četrnaestosatnog leta na taj otok poželio dobrodošlicu, noseći u rukama košaru svježe ubranog manga. Visok je otprilike dva metra, širok gotovo jednako, a njegov duboki glas i drag osmijeh ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Vrstan je pregovarač i spušta cijene gdje god mu se pruži prigoda. Odjeća, suveniri, hrana, prijevoz, pa čak i vlastitu ženu uspije tako laički prevariti.
Marina je lijepa žena, plave kose ukrašene cvijećem. Uživa u skupim stvarima i hrani.
‘Razgovarali smo rukama i nogama i razumijeli se. Znao sam odmah da ću se jednog dana vratiti‘, prisjeća se Marijan svog prvog posjeta Mauricijusu
Marijan se nakon dugogodišnje karijere kapetana, tijekom koje je obišao svijet, "bacio" u ugostiteljske vode i s Marinom otvorio restoran u središtu Opatije. Na Mauricijus su došli prvi put prije sedam godina i tada su proveli mjesec dana u sobici u Belle Mareu. Tu ih je doveo otkazani leta zbog proglašenog ratnog stanja negdje u Africi. Birajući drugu destinaciju za svoje putovanje, Mauricijus se činio kao savršeno odredište i toliko ih se dojmio da mu se rado vraćaju već dugo godina. Nazivaju ga "svojim mjestom pod suncem".
Jastozi na cijeni
Foto: Isabell Keler
"Bilo mi je super, cijeli dan sam obilazio lokalce i upoznavao kulturu, bez imalo znanja francuskog jezika! Razgovarali smo rukama i nogama, i razumjeli se. Znao sam odmah da ću se jednog dana vratiti. I evo, vraćam se već sedam godina. Svaki put je jednako prekrasno", kaže.
Iz popodnevnog sna na ležaljci ispod palme probudio me uzvik: "Allez, Mario, Mario!‘, dva crnca u kartonskoj kutiji nosila su nešto. Naravno, zanimalo me je što. Mario, kako ga oni zovu, nije bio impresioniran. U kutiji su bila tri netom ulovljena jastoga.
"Koliko za tri? Deset tisuća rupija? Nema šanse!" Marijanove oči iskočile su.
"Za vas osam! Ovdje ima pet kila jastoga, gospodine‘.
"Dat ću ti pet tisuća rupija za sva tri, ni lipe više!", rekao je. Do jutra smo uživali u jastozima i crvenom vinu.
Čari otoka
Mauricijus su otkrili Portugalci davne 1505., ali je ostao nenaseljen do kolonizacije Nizozemaca 1638., koji otoku daju ime po princu Mauriceu od Nassaua. Nakon Nizozemaca otok preuzimaju Francuzi, pa Britanci. Mauricijus je nakon svoje duge bitke i agonije napokon proglašen demokratskom republikom 1968. Inače, simbol je Mauricijusa izumrla ptica dodo.
[caption id="attachment_11474" align="alignright" width="225"]
Foto: Isabell Keler
Nakon što sam nekoliko dana pokušavala razumjeti kako ova zemlja funkcionira, odustala sam i odlučila se opustiti i uživati u mirisima Afrike. Put me odveo na prekrasan otočić Ille aux Cerf na koji smo došli brodom. Ručali smo na plaži, stolom i stolcima u moru, na "pet stotina" stupnjeva. Tradicionalno mauricijsko jelo fish vindaye bilo je odlično. Fish vindaye riba je pržena na kokosovu ulju začinjena kurkumom, sjemenkama gorušice, češnjakom i umakom od đumbira. Jelo koje me oduševilo bile su banane u umaku od domaćeg ruma i tamno-smeđeg muskovado šećera. Ponuda street fooda zaista je neiscrpna i raznolika.
Istrčala sam iz kuće bosa za poznatim zvukom koji godinama nisam čula. Po vrućem bijelom pijesku, iza velikog stabla manga, na plaži skupina zaigrane djece okružila je šareni kamion parkiran na plaži među plažama čije je listove njihao povjetarac. Trenutak bezbrižnosti i sreće čekanja sladoleda u koloni vratio me u djetinjstvo.
Marijanovim koracima
Marijan se zaista odlično sporazumijeva s lokalcima. Izašli smo iz auta i dogovorili se da ćemo se svi naći u 13 sati ispred povijesnog Blue Penny muzeja. Lutajući gradom, misli su mi skretali brojni detalji. Centar Port Louisa čini veliki trgovački centar prilagođen željama turista. To mi nije bilo zanimljivo pa sam se uputila Marijanovim koracima. Njegova strast bile su tržnice, znala sam da je tamo pa sam se prema naputku lokalaca pokušala snaći. Prolaskom podvožnjaka, iz turističkog djela grada ušla sam u drugi svijet. Na ulici je stajala horda muškaraca čije su me oči pratile. Ne bih baš rekla da su bili zadovoljni što me vide.
Jelo koje me oduševilo bile su banane u umaku od domaćeg ruma i tamno-smeđeg muskovado šećera. Ponuda street fooda zaista je neiscrpna i raznolika
Zbunjena i pomalo prestrašena produžila sam korak i nastavila do tržnice. Prvo što sam vidjela bila je golema teleća glava, položena na limeni stol. Prostorijom u koju sam ušla širili su se mirisi truleža i sirovog mesa.
[caption id="attachment_11470" align="alignright" width="225"]
Foto: Isabell Keler
Bilo mi je zlo kao nikad u životu. Izletjela sam iz mesnice, bijesne poglede sada sam mogla osjetiti na sebi i pomislila kako se nadam da neću završiti na tom stolu. U daljini sam vidjela sjedu kosu visokog muškarca u narančastoj košulji. Držao je ananas u ruci, pored njega je stajala moja majka.
"Oj mala, écoute-moi, slušaj: nemoj ništa sama kupovati, samo mene pozovi, inače će te prevariti", rekao je Marijan.
Problem je bio što Marijanu cijena gotovo nikad nije odgovarala. Marijan bi išao od štanda do štanda i isprobavao voće koje na kraju ne bi kupio. Napokon, na kraju dana Marijanov želudac je pun, a lova ostaje u džepu.
Putovanje mislima
Naša pustolovina završila je vožnjom prema aerodromu u ranu zoru. Otok je spavao, a zeleni krajolik budile su zrake sunca koje se dizalo iznad koraljnih grebena. Taj pejsaž odveo me na još jedan put, putovanje mojim mislima. Putem sam vidjela gomilu pasa lutalica, razmišljala o povijesti otoka i ropstvu. Razmišljala sam o tome postoji li i danas i jesmo li mi robovi vlastitog društva. Slušala sam tišinu i sjetila se smijeha s plaže u zalazak sunca.
"Oprosti, je li ovdje slobodno?‘ pitala me djevojka dugih dredlocksa i zelenih očiju, u ruci je nosila vodič kroz Pariz.
