Foto: Tajana Josipović / GLOBAL

Tko bi rekao da ću svoju prvu ovogodišnju kavu na zagrebačkoj špici popiti tek prvog ožujka? Vlasti su odlučile, a ugostitelji proveli u praksu. Kafići su, tri mjeseca nakon potpunog zatvaranja, opet otvoreni, iako samo njihove terase i to pod strogim epidemiološkim mjerama.

Radno vrijeme od šest do 22, dezinfekcijska sredstva, metar i pol razmaka od svakog stolca, tri metra razmaka od stolova i najveći dopušteni broj gostiju napisan na ulazu – sve to ugostiteljski objekt mora imati da bi dobio dozvolu za pružanje svojih usluga.

Grad se ‘vraća na staro’

Što reći za Zagreb? Kafići u Tkalči nisu toliko puni, neočekivano. Mjere su se uglavnom poštivale, a na nekoliko mjesta mogla se vidjeti veća grupa, uglavnom srednjoškolaca, za jednim stolom. Pozitivni, veseli, s kavom u ruci. Vidi se da su jedva dočekali nesicu iz najdražeg kafića jer su ju ispijali s osmijehom na licu. Žamor, prelaženje konobara s jedne na drugu stranu ulice s narudžbama u ruci. Glavni grad se polako “vraća na staro”. Isto je i u kafićima na Trgu bana Josipa Jelačića. Ne toliko pune terase, vesela atmosfera i šalica kave u rukama zadovoljnih gostiju. Može se naći slobodno mjesto iako su očekivanja bila drukčija.

Terase kafića u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. (Foto: Tajana Josipović / GLOBAL)

Bogovićeva i Cvjetni su prepuni. To je očekivano. A razmak među stolovima i stolcima? Teško da je iznosio onoliko koliko je propisano. Užurbani konobari s pivom i kavama jurili su od stola do stola. Bila je ludnica. Ovdje se nije moglo pronaći slobodno mjesto. Mladi, a i oni stariji, napokon su se vratili najdražoj aktivnosti, ispijanju omiljene kave na terasama najdražih kafića.

“Primijetio se manjak radne snage jer je u kafiću bio samo jedan vanjski konobar koji je bio ‘rastrgan’ na dva dijela terase, a kada je došla na red i moja narudžba prošlo je 40-ak minuta uz puno isprika na čekanju”, priča Katarina koja je svoju prvu kavu popila na Cvjetnom trgu.

‘Ne trebam ti ništa reći, vidiš i sama kako je, ima previše posla’, viknuo mi je konobar Mario pa otrčao po još nekoliko kava

Doista je bilo tako, i predvečer. Pila sam kavu na Cvjetnom u kafiću gdje se jedva moglo pronaći slobodno mjesto. Cijelu terasu pokrivala je jedna konobarica. Unatoč gužvi, njezin dolazak nisam čekala dugo, a i narudžba je stigla dosta brzo. Sve unutar deset minuta što je za toliki broj ljudi bilo stvarno prebrzo. Upitala sam ju može li mi dati kratku izjavu, no morala je odbiti uz ispriku da neće stići jer stvarno ima jako puno posla. I imala je.

‘Ljudi su živnuli’

Čim jedna grupa ustane, druga dođe. I tako cijelu smjenu. U Ilici je bila tišina, taj dio grada već je spavao, ali prava zabava bila je u kafićima. Draže mi je vidjeti ovakav grad, nedostajalo je ono po čemu su Hrvati poznati u svijetu. Višesatno ispijanje kave.

U susjednom kafiću sjedila je veća grupa ljudi, a svakih nekoliko minuta dolazio je po jedan novi član društva. Htjeli su spojiti stolove, no konobar im nije dopustio zbog propisanih mjera. Sjedili su zajedno na kavi, ali za odvojenim stolovima. Mjere se poštuju.

Terase kafića na Cvjetnom trgu u Zagrebu. (Foto: Tajana Josipović / GLOBAL)

“Ne trebam ti ništa reći, vidiš i sama kako je, ima previše posla”, viknuo mi je konobar Mario pa otrčao po još nekoliko kava.

Zapamtit će, kaže, ovaj dan. Nakon tri mjeseca pauze nedostajalo mu je trčanje po punim terasama i, iako nije u formi, nije mu teško. Bolje je, priznaje, ovako nego kada nema nikoga i kada njegov kafić danima ne posluži niti jednog gosta.

“Prijateljice i ja željno smo iščekivale današnji dan. Bez obzira na to što smo se viđale i mimo kafića, gušt je otići i sjesti s dragim osobama na kavu pa međusobno razmijeniti sve novosti”, priznaje Katarina.

I nije jedina. Takvih je još puno, a većina je ovih dana popila svoju kavu u kafiću. Izgleda da se, za sada, vraćamo na ono “staro normalno”. Prazne i tihe terase zamijenjene su glasovima i bukom građana, a i, primijetila je Katarina, “vidjelo se koliko su ljudi zapravo živnuli”.

Terasa kafića u Bogovićevoj ulici u Zagrebu (Foto: Tajana Josipović / GLOBAL)

Studenti o svojoj prvoj ovogodišnjoj kavi

Laura Grgić, Fakultet hrvatskih studija

“Na kavu sam otišla oko 11 sati i najviše mi je nedostajalo druženje jer su moje prijateljice iz različitih dijelova grada pa su nam kafići idealni za druženja. U mom kvartovskom kafiću atmosfera je bila super. Nije bilo previše ljudi, vjerojatno zato što većina u to doba radi, ali u mojoj ulici, koja je cijelom svojom dužinom puna kafića, sve je bilo puno. Poštivale su se mjere, a ugostitelji su imali posla. Ono što je nedostajalo, ali nije neophodno za druženje, jest glazba koju još ne dopuštaju na terasama”.

Paolo Portada, Fakultet političkih znanosti

“Na prvoj kavi nakon dugo vremena bilo je odlično. Bili smo nas par prijatelja nakon menze i online predavanja kako to bude i obično. Atmosfera je bila super, ali falilo je malo sunca na terasi tako da nismo previše odužili našu prvu kavu”.

Sara Pleša, Fakultet političkih znanosti

“Na kavu sam otišla prijepodne u centar, a najviše mi je nedostajalo piti kavu sa svojim prijateljicama te vidjeti puno nasmijanih nepoznatih lica. Odmah je doživljaj puno bolji, a i osjećaj je kao da je sve ‘normalno’. Mislim da je ovo svima nedostajalo, ali i trebalo, te se nadam da će daljnje mjere biti u korist ugostiteljima, ali i nama gostima”.

Mihaela Gržan, Sveučilište VERN’

“Kolegice i ja smo odabrale trg za prvu kavu da bi otišle u kafić koji ima veliku terasu jer smo pretpostavile da će biti velika gužva te da će kafići biti popunjeni. Centar je bio pun ljudi, a terase su bile gotovo sve popunjene. Osjećala sam neku pozitivnu energiju u zraku. Ljudi su se više smijali, a razgovori su se doimali veselijima i opuštenijima. Kava je bila odlična, ali smatram da okus dobre kave iz kafića čini samo pola doživljaja takozvanog ‘odlaska na kavu’. Opušteni razgovor među bliskim ljudima i mala pauza u danu kada ljudi sjednu na kavu je upravo ono što je ljudima najviše nedostajalo, a s obzirom na to što se sve događa u ovo vrijeme, ta mala pauza ljudima puno znači”.

Sara Džambo, Fakultet političkih znanosti

“Kao osoba koja ne može bez kave i kafića niti jedan dan i kojoj je to obvezna rutina, otišla sam odmah ujutro. To je bila prva stvar koju sam napravila nakon što sam se probudila. Ono što mi je nedostajalo sve ovo vrijeme bio je taj neki osjećaj da idem negdje, da se moram spremiti, to sjedenje dva, tri sata s društvom i prebacivanje neke priče bez kraja. Kavu pijem 90 posto vremena u istom kvartovskom kafiću, u kojem sam, može se reći, kao doma. Terase su danas bile krcate što je bilo i za očekivati, ali meni je to bilo baš euforično. Dalo se primijetiti da su ljudi sretniji, zadovoljniji i da opet ‘žive život’. Obožavam kafiće i cijeli taj doživljaj, a nema te kave koja meni nije dobra, da kažeš da je loša atmosfera ili da je dosadno”.

Mihael Vidović, Fakultet prometnih znanosti

“Došlo je toplije vrijeme, a i to popuštanje mjera omogućilo je nama studentima dugo priželjkivanu kavu barem na terasama kafića. Bio sam s prijateljima i bilo je stvarno puno ljudi, doduše to je bilo u centru grada pa je bilo i razumljivo. Što se tiče atmosfere, vidjelo se da su ljudi opušteniji, pa i sretniji što se to opet omogućilo, da se konačno na stari, ‘normalan’ način opet možemo sastajati”.

Mija Howman, Veterinarski fakultet

“Na prvoj kavi bilo je fenomenalno. U rupi između seminara i vježbi prijateljice i ja smo otišle u kafić pored faksa. Dosadile su nam kave iz aparata jer nisu baš tako dobre, a i kave za van te kave iz aparata više su za situacije kada se ne stigne pošteno sjesti i popričati. Nama kava nije kava ako barem dva, tri sata nisi sjedio i pričao. Nedostajalo mi je sjesti oko okruglog stolića, zapaliti cigaretu i u miru popiti kavu s prijateljima dok pričamo o raznim glupostima i uživamo u suncu. Kafić je bio pun pa smo se morali nadvikivati, ali to su slatke muke. Nedostajalo je vidjeti grad ovako življi, ali i ljude na terasama koji uživaju”.

Lea Sudar, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

“Na prvu kavu nakon otvaranja kafića otišla sam popodne nakon predavanja. Najviše sam se veselila opet vidjeti pune terase i piti kavu na popodnevnom suncu. Bila sam u kafiću blizu centra i terasa je bila puna, ljudi su čekali da se oslobode stolovi. Mislim da su jedva dočekali ponovno sjesti na kavu”.

Lorena Perišić, Zdravstveno veleučilište Zagreb
“Išla sam na kavu s prijateljicom nakon prakse, u Sesvete. Iskreno, bila sam presretna i toliko mi je bilo čudno što sjedim u kafiću na kavi jer sam navikla piti coffee to go u autu s prijateljima. Najviše mi je nedostajao taj osjećaj da možeš sjesti na kavu u kafić, popiti ju i ispričati se. Na kavu sam otišla i predvečer s ekipom iz kvarta. Jedini problem je bilo taj što je navečer bilo hladno, ali svi smo pretrpjeli nekako da možemo sjediti na kavici”.