Subota je navečer. Počinje još jedna noćna smjena 1. postaje prometne policije u Heinzelovoj. Dvojica mladih policajaca, Josip (24) i Ante (31), s novinarskim pojačanjem, u automobil spremaju potrebne stvari za patrolu: palice, radar, dreger i obrasce za pisanje kazni. Prije polaska na teren opušteno pale cigarete pred nama, bez napetosti. Iznenađene njihovom pozitivnošću, počinjemo preispitivati općepoznati ljudski strah od policije.

Posao koji moraš voljeti

“Ne znam zašto se ljudi boje policije. To je vjerojatno urođeni strah”, objašnjava Josip i dodaje da su nekad prije ‘milicajci’ unosili strah u kosti, zbog čega ljudi vjerojatno imaju takav osjećaj i prema policiji.

“Čovjek ostane ‘paf’ kad vidi nasmijanog policajca. Kaže mi jedna gospođa: ‘Vi kao da volite svoj posao'”, kaže Josip.

Odmah po dolasku na teren uvjerile smo se da Josip i Ante doista vole svoj posao.

Foto: Antonija Grbavac/Global

Dogovor je pao bez ijedne riječi – Josip drži radar i snima brzinu, Ante zaustavlja. Znatiželjnim novinarkama trude se odgovoriti na sva pitanja o svom radu, ali i o tome kako su se uopće našli u policijskom poslu.

“Okrenuo sam novu stranicu u životu kad sam krenuo na policijsku akademiju. Završio sam je i zaposlio se u prometnoj policiji. S godinama sam zavolio ovaj posao. Posao u prometnoj policiji nije toliko stresan kao u temeljnoj policiji”, kaže Ante, policajac s desetogodišnjim iskustvom.

Za razliku od prometne policije, temeljna se policija bavi, među ostalim, i intervencijama prema dojavama, zbog čega je i taj rad opasniji.

Foto: Antonija Grbavac/Global

“Nikad ne znaš na kakvu ćeš intervenciju doći”, prepričava Josip prethodna iskustva u temeljnoj policiji.

“Čovjek se s vremenom, s obzirom na to da je Zagreb metropola, nagleda i nasluša svega”, dodaje. Policijsku akademiju Josip je upisao s razlogom.

“Obožavao sam policiju od početka, otkad znam za sebe. Jednostavno sam želio raditi taj posao”, kaže. Tu ljubav mu je prenio otac, također policajac.

Sto ljudi, dvjesto ćudi

Dok stojimo uz cestu u Dubravi, samo je vjetar taj koji šiba sto na sat. Ljudi su vjerojatno već doznali za lokaciju patrole pa odabiru druge ceste kako bi nas izbjegli. A nemaju pojma koliko su “naši” policajci zapravo dobro raspoloženi. U početku se njihov stav pogrešno interpretira. Ljudi misle da su policajci hladni i nepristupačni, ali čim nestane onaj početni strah od policije, sve se mijenja.

“Prepala sam se. Automatski sam pogledala jesam li vezana i jesam li upalila svjetla”, kaže Martina, studentica na Zdravstvenom veleučilištu. Nije napravila prekršaj, a za policajce je imala samo riječi hvale.

Foto: Antonija Grbavac/Global

Malo manje sreće s policajcima imao je Teo, mladi vozač kojega su zaustavili s 0,76 promila alkohola u krvi nakon, kako kaže, jednog piva.

“Dok pijem, stvarno ne vozim. Ništa nisam jeo cijeli dan. Ne osjećam se pijano. Mislio sam da je dobro, da je prošlo. Prošlo je malo sutra”, shvaća Teo.

Budući da mladi vozači smiju imati samo 0,0 promila, uz oduzimanje vozačke dozvole na 12 sati, Teo je dobio i novčanu kaznu od 1000 kuna, te će mu sud naknadno odrediti zabranu upravljanja motornim vozilom na mjesec dana.

“Nema mi smisla da vozači do 24. godine života ne smiju imati 0,5 promila. Na primjer, ja položim s 25 godina i odmah smijem imati 0,5 promila u krvi, a netko tko je položio s 18 i vozi već tri godine, ne smije”, žali se Martina.

Istina, pitanje mladih vozača sporno je upravo zbog razlike u vremenu posjedovanja vozačke dozvole i iskustva vozača, što su također važni čimbenici pri ocjenjivanju nečije sposobnosti upravljanja vozilom. Nije upitno treba li se to pitanje riješiti, ali umjesto toga, na red se stavljaju neka druga pitanja, poput korištenja mobitela, ali i jedenja i pušenja u vožnji.

Foto: Antonija Grbavac/Global

Teo se sa svim zakonima slaže te bi čak postrožio kaznu za korištenje mobitela tijekom vožnje i kaznu za vožnju pod utjecajem alkohola, koju je i sam “zaradio”.

S druge strane, Marko, isto tako mlad vozač, kaže da mu je “apsurdno da se može pušiti i jesti, a ne može se tipkati na mobitel u vožnji”.

Jedino zbog čega je bio kažnjavan do sada su brzina i vožnja vozila s previše konjskih snaga. Taj zakon je također donedavno bio sporan, ali ukinut je 2015. godine.

Razgovorom s mladim vozačima stječemo dojam da su, koliko god pogrešaka u prometu i sami radili, ipak svjesni mnogih opasnosti u vožnji.

Josip i Ante ne prave razliku između mladih i starih vozača kao i između žena i muškaraca za volanom. Kažu da su već oglušili na dosadne i naporne izgovore žena poput “što ste našli mene ženu, što ne zaustavljate frajere”. Što se tiče vožnje bez vozačke dozvole, jedna žena čak 17 godina nije produljila valjanost vozačke dozvole.

Foto: Antonija Grbavac/Global

“Žena je izgubila vozačku dozvolu 2002. i prijavila je gubitak, ali nikada je ponovno nije izvadila. Nakon godinu dana pronađena joj je i vraćena vozačka dozvola, ali nevažeća. Morao sam joj napisati kaznu jer – nije imala važeću vozačku dozvolu 17 godina. Žena je ostala u šoku”, prisjeća se Josip nedavne zgode.

U potjeri za taksistom

Nakon dva sata provedena uz istu cestu i nekoliko kazni za prekoračenje brzine, odlučujemo se za promjenu lokacije, ali ostajemo na području Dubrave. Budući da je to donedavno bio najopasniji dio Zagreba, željno iščekujemo neku akciju. Možda bi nam bilo zanimljivije da smo u Španskom ili Malešnici, u trenutačno statistički najopasnijim dijelovima. Razgovaramo o strahu od policajaca, ali što kad policajac osjeti strah?

“Strah je dobar kome ga je Bog dao”, kaže Ante.

“U deset godina sam imao raznih situacija. To je neka posebna vrsta straha. To je onaj adrenalinski strah koji ti daje još samo dozu više opreza”, opisuje Ante svoj osjećaj.

“U strahu su velike oči. A kad znaš da ideš u neku intervenciju, onda se moraš naoružati mozgom, vokabularom i tjelesnim kretnjama jer o tvom postupanju sve ovisi”, dodaje.

“Ako se ne bojiš, po meni, nisi čovjek”, dodaje Josip.

Foto: Antonija Grbavac/Global

O pomno isplaniranim postupcima policajaca ovisi ishod situacije, a iza tih postupaka stoje zapovijedi njihovih nadređenih, a ne njihova vlastita volja, kako se često misli. Ipak, nastoje uvijek pristupati “hladne glave” jer drukčije jednostavno ne bi mogli obavljati svoj posao.

Polako počinjemo shvaćati koliko policijski posao zahtijeva strpljenja i ozbiljnosti. U tom trenutku evo nam akcije. Neoprezni taksist upravo se mrtav-hladan polukružno okrenuo nasred ceste, ravno pokraj nas. Policajci odluče jurnuti za njim, pale rotirke i – gas. I nas dvije u automobilu s njima, naravno. Ovo smo čekale cijelu večer! Za minutu ga sustižu i zaustavljaju. Josip i Ante, naravno, i sada pristupaju profesionalno. Njihov uljudan pristup i mirna reakcija vozača rezultirali su još jednim uspješno riješenim slučajem.

I kamere ‘promatraju’

Osim nas, večeras, ali i svake druge večeri, na istočnom dijelu Zagreba još je nekoliko patrola. Općenito, policajaca na cesti u Zagrebu, ali i u ostatku Hrvatske, jako je malo. Razlika u omjeru policajaca u uredima i policajaca na cesti stvarno je velika, što onemogućava postojanje više policijskih patrola u prometu, kako za vozače, tako i za pješake i bicikliste.

‘Nema mi smisla da vozači do 24. godine života ne smiju imati 0,5 promila. Na primjer, ja položim s 25 godina i odmah smijem imati 0,5 promila u krvi, a netko tko je položio s 18 i vozi već tri godine ne smije’, primjećuje studentica Martina

Dio problema nedostatka prometnih policajaca rješavaju prometne kamere.

“Osim što mi radimo s radarima, prometne kamere naplate dvije trećine svih kazni za prekoračenje brzine”, objašnjava Ante te dodaje da su kamere postale vrlo isplativo sredstvo.

Ostatak posla, na primjer, pisanje kazni, ipak se još obavlja “ručno”. A još ih ove večeri dodatno usporavamo svojim pitanjima. Doznajemo da je o digitalizaciji bilo govora prošle godine.

Foto: Antonija Grbavac/Global

“U vozilo je trebao doći tablet s printerom. Sve te kazne, sve što pišemo trebalo se pisati na tablet, no nije se mogao spojiti na naš informacijski sustav kako bi se moglo provjeravati ljude. Nisu se mogli unositi podaci, a samim time ni printati kazne. A bila je stvarno dobra ideja”, prepričava Josip.

Isto tako, na primjer, ako vozač nema osobnu iskaznicu, policajci ga moraju odvesti u postaju da provjere njegov identitet. Jedino presretači u vozilu imaju laptope. Glavni je problem, kako to obično biva, nedostatak novca za kvalitetnu provedbu digitalizacije.

Zaštita, a ne zastrašivanje

Već je odavno prošla ponoć i mit o zastrašujućim policajcima u našim je glavama totalno razbijen. Kako se bližimo kraju našeg druženja, shvaćamo da su policajci ljudi kao i svi drugi.

Nastoje odraditi svoj posao najbolje što mogu, samo što on često zahtijeva preuzimanje mnogo veće odgovornosti. Policajci nisu tu da nas zastraše. Oni su tu da nam pruže zaštitu.

Nakon zanimljivog i opuštenog druženja, ali i ozbiljnog posla, kako njihova, tako i našega, opraštamo se s Josipom i Antom.

Zadovoljne, odlazimo kući s osmijehom na licu, a oni nastavljaju svoju noćnu smjenu do šest sati.

Od vježbenika do službene ovlaštene osobe

Do zvanja policajca dolazi se upisom na policijsku akademiju nakon osnovne škole, nakon drugog razreda srednje škole, ili nakon završetka srednje škole, kada ona traje samo devet mjeseci. Po svršetku akademije slijedi vježbenički staž te se nakon položenog državnog ispita postaje službena ovlaštena osoba.