"Ema, uzmi jaknu, idemo van", budi me ujak.
U polusnu, nesvjesna toga što se događa, poslušam ga. Dok oblačim jaknu, uzimam mobitel i cigarete i krećemo prema izlazu. Na izlazu iz zgrade srećemo 45-godišnju susjedu Natašu i njezinu trogodišnju kći Ritu.
"Zvala sam svog tatu da dođe po nas, selimo se k njemu u Kerestinec jer me strah, na zadnjem katu smo i dosta toga je palo. Ne sjećam se da sam ikad doživjela ovakav potres, na sekundu sam se uplašila da vani granatiraju", govori Nataša.
Da, to je bio potres
Tek sam se u tom trenutku razbudila i shvatila da nisam sanjala potres te da ovo nije još jedna vježba evakuacije. Na ulici ispred zgrade već su stajali 69-godišnji ujakovi susjedi Wolfgang i Vlatka, inače poznati po tome da paničare. Vlatka je, podsjećajući na krticu, skroz problijedila i samo je kimnula glavom kad nas je opazila.
Foto: Ema Arh
Wolfie je nervozno hodao lijevo-desno, podsjećajući na profesora Baltazara koji smišlja magično rješenje. Porukom sam roditeljima i bratu javila da smo u redu i da nam se ništa nije dogodilo te da pitam kakva je situacija kod kuće u Samoboru.
"Wolfie, imate li kave? Znam da inače ni do dućana ne idete bez termosice", pitam u nadi da će moje riječi donekle smanjiti paniku.
Navečer mi je prijatelj koji živi na samom početku Mesničke javio da mu je stan u potpunosti razrušen i da je imao ludu sreću što je odlučio biti u izolaciji kod roditelja u Samoboru
"Imam, imam. Sjetio sam se uzeti i travaricu! Pravi goranski doručak, kako ti kažeš", smije se dok mi u ruke daje prvo travaricu, pa onda kavu.
U trenutku kada je Natašin otac uparkirao auto, a travarica i kava obišle nas okupljene, osjetio se drugi potres, gotovo jednako jak kao i prvi. Sekunde se nikad nisu činile dužima, a ne sjećam se jesam li ujaka ikad vidjela u tolikoj panici.
Čim je drugi potres stao, paleći treću cigaretu za redom, a budući da sam jedina ostala koliko-toliko pribrana, nazvala sam 112 da vidim je li sad sigurno sjesti u auto i otići kući u Samobor. Rečeno mi je da pričekamo još minimalno pola sata te da ne odlazimo iz grada ako baš ne moramo.
[caption id="attachment_15767" align="aligncenter" width="750"]
Foto: Ema Arh
Nakon dodatnih 45 minuta čekanja na svježem zraku, ujak i ja smo ipak odlučili krenuti. Nataša je u međuvremenu javila da su ona i Rita sigurno stigle u Kerestinec, a Vlatka i Wolfie su sjeli u taksi i uputili se k sinu koji živi u blizini zagrebačke Arene. Budući da u ujakovoj ulici, Visokoj, nisam primijetila nikakvu štetu na zgradama ni po tlu oko nas (u ujakovom stanu jedina šteta su – razbijene boce!), šokiralo me kad smo autom izašli na Mesničku.
Jedna kriva odluka
Krovovi i fasade su popadali i jedva smo autom uspjeli doći do Ilice. Navečer mi je prijatelj koji živi na samom početku Mesničke javio da mu je stan u potpunosti razrušen i da je imao ludu sreću što je odlučio biti u izolaciji kod roditelja u Samoboru.
Na Ilici nas je dočekala još gora situacija jer se još nije počelo čistiti. Nekako smo ipak uspjeli proći, a ujak je za vrijeme vožnje cijelo vrijeme psovao kao kakav manijak. Ja sam šokirano gledala van te pretraživala internetske portale da vidim što je sve oštećeno.
Strah od potresa djelomično sam osjetila tek kad smo stigli na sigurno u Samobor i kad sam vidjela majku koja je još uvijek paničarila (više zbog mene i ujaka nego zbog ičeg drugog). U Samoboru su se, pak, osjetila samo dva najsnažnija potresa.
Kuhajući kavu doma, shvatila sam da nisam mogla ni sanjati da će mi odlazak na vikend u kućnu izolaciju kod ujaka završiti potresom. Također, zaključila sam da bi moja majka možda trebala manje vremena provoditi čitajući nagađanja i neprovjerene informacije po internetu.
