Nemjerljivo se bolje osjećam ovdje nego u gradu. Volim sadržaj koji grad nudi, ali ta gradska navika jest da sve rješavamo kupnjom, očekujemo sve da nam dolazi kroz kabele i cijevi. Volim ovaj osjećaj ovdje gdje mogu sam sagraditi kuću, osjećaj neovisnosti. Osim toga, zdrav fizički rad umori, ali i oplemenjuje, tako nam Bruno Motika pojašnjava svoje razloge za bijeg od gradske buke na reciklirano imanje Vukomerić.

Sam svoj majstor

Svaka ideja ima prednosti i nedostataka, ali su trud i upornost ono što je realiziraju. U srcu Vukomerića, sela samo 30 kilometara udaljenog od Zagreba, utjelovljena je ideja udruge Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG) – reciklirano imanje Vukomerić.

Foto: Kristina Uremović/Global

Zrak je tamo drukčiji, svježiji, a posebnu dobrodošlicu priredit će vam i njihov mačak koji budnim okom prati svaki vaš korak. Oko vas je samo zelenilo, a za taj zapanjujući prizor zaslužni su članovi udruge ZMAG, a izvorni začetnici su dr. sc. sociologije Dražen Šimleša, permakulturni dizajner i voditelj ZMAG-ove edukacije Bruno Motika te voditelj imanja Matko Šišak.

U Vukomeriću se bave i edukacijom pa organiziraju razne radionice i igre u prirodi za djecu, kako bi ih osvijestili o važnosti suživota s prirodom

Srce Vukomerića okruženo je šumom, a na imanju su kuće koje troše vrlo malo energije i biljke koje sami uzgajaju. Klasičnu su gradnju zamijenili prirodnim materijalima poput slame, ovčje vune, drveta i biljaka. Tako su i crijep na krovu zamijenili zemljom i mesnatim biljkama, sukulentima, koje upijaju vodu te odlično podnose sušu. Na imanju koriste obnovljive izvore energije te su im režije minimalne.

“Skupljamo kišnicu, koristimo solarnu energiju i pročišćavamo svoje otpadne vode. Dio energije crpimo i iz električnog priključka jer nam je još preskupa ta infrastruktura potpune ovisnosti o prirodi. Vodu zimi grijemo na peć, a ljeti solarnom energijom. Jedine režije su nam internet i mali dio je struja”, objašnjava Motika.

Foto: Kristina Uremović/Global

Na imanju se izmjenjuje desetak ljudi koji imaju dva doma – u gradu i na imanju. Neki od njih su tamo jednom na tjedan, neki dolaze vikendom, a ima i onih koju su tu trajno. Tu žive i obitelji s djecom koje su se povukli iz grada zbog privatnih razloga.

“Ima ljudi kojima odmah odgovara ovakav način života, a ima onih koji su se vratili u grad. Većina zbog posla. Mi imamo sreću da smo zaposleni na imanju”, kaže Motika. Želja im je da sami sebi stvore radna mjesta koja imaju društvenog smisla i koristi. Nije im cilj raditi za korporacije i da ovo što sad rade bude samo hobi. Žele uklopiti sve to sve u smisleni život, povezati i ljubav i posao, kaže Motika i dodaje da je trenutačno u udruzi zaposleno četvero njih na pola radnog vremena.

Foto: Kristina Uremović/Global

Iako je teško zamisliti da ovaj dio raja na zemlji ima svojih nedostataka, kao i u svakoj zajednici ima uspona i padova. Prije nekoliko ih je godina na imanju bilo više, a Motika kaže da je i usamljenost tu potencijalni problem.

Ponekad na imanju nema nikoga, a katkad ih je dvjestotinjak

“Pogotovo zimi kad je sve ogoljelo i mračno. Ponekad nema nikoga, a katkad je po dvjestotinjak ljudi. Nekima odgovara samotnjački život. Ja nisam takav tip i nedostaje mi socijalizacija. S vremena na vrijeme čovjeku godi da je sam i udaljen od drugih, ali u njegovoj je biti da je on, ujedno, i društveno biće”, ističe Motika. Ipak, dodaje da posljednje dvije godine tu vlada jako dobro ozračje. Život u zajednici odvojenoj od ostatka društva ponekad zna biti usamljen, ali Motika i njegovi istomišljenici trude se ostati pozitivna duha. Osim što se zabavljaju, relaksiraju i rade, međusobno si pomažu, inspiriraju te zajedno uče na pogreškama.

“Međuljudski odnosi su uvijek izazov jer će kad-tad doći do neslaganja. Na pojedincima i grupi je da se u teškim razdobljima uči i naraste u komunikaciji te zajedničkom radu”, kaže Motika.

Foto: Kristina Uremović/Global

Više od bijega u prirodu

Svijest o zajedničkom radu nastoje prenijeti i drugima, posebno djeci. Stoga se bave i edukacijom. Motika kaže da su reakcije ljudi uglavnom pozitivne, a djeca ne shvate odmah kako to oni ovdje žive, no ipak uspiju doprijeti do njih. Najmlađi se najčešće odmah rastrče po šumi kada dođu, te se zabavljaju na radionicama i igrama u prirodi.

Priroda im ovdje nudi mnoge prednosti. Pruža im osjećaj zdravlja i harmonije te pomaže u razbistravanju uma. Tome pridonosi i skladni pjev ptica, pjesma vjetra i lišća te vizualna slika koji ovdje na prvu jednostavno osvajaju. Ljudima koji ovdje žive reciklirano imanje pruža više od samog bijega u prirodu kada im je to potrebno ili prividnog alternativnog načina života.

Iako je nekima od njih prvotna ideja i bila samo briga o prirodi koja ih fascinira, poslije je to preraslo u nešto veće, gdje čovjek sam i jest dio prirode te njezina ciklusa. Motika smatra da bi cijelom čovječanstvu bilo bolje da uvažava te procese jer mi sami izravno komuniciramo s prirodom. Od nje uzimamo i njoj bi trebali vraćati. Tako se nastoje i zdravo hraniti te dio povrća i sami uzgajaju.

“Ova priča mi je i na životnoj razini pomogla da naučim nešto o sebi i da radim na sebi. Ovi vrtovi i zeleni krovovi zapravo su eksterne pojave i izraz nekog našeg unutarnjeg svemira. Sretniji sam ovdje nego u gradu. Ne mogu se zamisliti na drugom mjestu. Meni je ovo najbolja kombinacija”, za kraj kaže Motika i vraća se svom naizgled bezbrižnom životu u skladu s prirodom.