Split je grad koji je uvijek imao “ono nešto”. Grad koji je opjevan u pjesmama Olivera Dragojevića, Dina Dvornika i Daleke obale, koji je bio tema brojnih slika Emanuela Vidovića i onaj o kojemu se uvijek govori kao o “najluđem gradu na svitu”. Međutim, zadnjih godina u medijima često čitamo o Splitu kao gradu slučaju, slušamo o tome kako nije onaj isti kao što je nekad bio te da su njegova dobra vremena prošla.

No, možda je najbolje o tome ipak pitati Splićane, one malo starije koji će nam posvjedočiti o tome kako je to nekada bilo, ali i one mlađe, koji Split doživljavaju na drukčiji način. O Splitu su progovorile tri generacije – umirovljena škverska tajnica Nediljka Čenić i njezina unuka i studentica politologije Mirta, prodavačica sa splitskog Pazara Jelena Maganić te dva gospodina, umirovljeni pomorac Frane Dropulić i ugledni splitski kardiolog i profesor, dr. Dinko Mirić.

Foto: Sara Alduk

Što se promijenilo u Splitu u odnosu na vrijeme vaše mladosti? Je li nekad bilo bolje?

Nediljka: Split kao grad je za mene uvik isti, on će uvik meni bit lip i drag, on je jedno gnijezdo kad ga gledaš gori sa Marjana. Ali ljudi više nisu isti, to je ono šta se prominilo. Duhovno stanje grada danas je otuđenost. Kad izađen vanka ja ne vidin nikog moje generacije da se šeta. Je da smo mi stariji, ali ja ne vidin ni njihove unuke da se igraju. Jednostavno, ta tehnologija je toliko zavladala da je nestalo ono ljudsko, a meni je to ljudsko ono najbitnije.

Split je sve lipši i sve uredniji, ali više nema onog šušura

Frane: A to van je sve kako koga pitate. Ako pitate nekog 20-godišnjaka, njemu je današnji Split u redu. A nama, neću reć da ne valja, samo smo nostalgični.

Dinko: Split je sve lipši i sve uredniji, ali više nema onog šušura. Ovo je sad jedan koktel svega, Bračana, Vlaja, Splićana.

Jelena: Uf, teško je to reć je li bilo bolje jer kad si mlad automatski ti je sve lipše i bolje. Mislin da je razlika u druženjima, mi smo se u ulici svi znali, svi susidi su se družili, a danas je to malo otuđenije zbog tehnologije.

Split je uvijek bio poznat kao “najsportskiji grad na svitu”, a uvijek je imao i jaku kulturnu scenu. Prisjetimo se samo Tome Bebića, Olivera, obitelji Dvornik, Vaska Lipovca, Tonija Kukoča, Vladimira Beare i drugih. Mislite li da je takva bogata sportska i kulturna scena opstala do danas?

Nediljka: Iman respekt prema ovim mladima, TBF-u, iako to nije moja muzika. Mislim da i dalje ima potencijala, talentirane dice, ali problem je novac. Novac je uništia sve, pa tako i sport i muziku. A možda i publika više nije ka šta je nekad bila. A šta se tiče Hajduka, to je nekad bia ponos, a danas su to samo pare. I Mediteranske igre, odma se s posla išlo da bi se to gledalo. Nema toga danas.

Foto: Sara Alduk

Frane: Ondašnji sport i današnji sport, to van je nekad bilo sto, a danas je nula. Prije 30, 40 godina se igralo za ljubav i za grad, a danas se igra za pare. Prominia se mentalitet. Mi smo ti malo nostalgičari po tom pitanju, ali šta ćeš. Kad san ja ima deset godina, mi smo na svaku ovu pjacetu igrali balun, a nema toga danas više. A šta se tiče kulture, samo ću vam reć da san ja prije zna svaku pismu sa Sanrema, a danas ne znan nijednu.

Dinko: Cili svit nogometni igra za pare, a u socijalizmu smo imali poduzeća koja su izdvajala za sport. Ja bi, recimo, uvea porez na sport, još smo mi najsportskiji grad na svitu. Nema više jakog ekipnog sporta, možda se jedino još Ragbi klub “Nada” drži.

Jelena: Mislin da je scena smanjena, ne zato što nema mladih talenata nego nema pravih ljudi koji bi nešto organizirali. Sićan se kad se išlo gledat Jugoplastiku, to je bia ponos, navijanje, ma šta ću ti reć’. A kad vidin danas Hajduk, to su samo pare i osobni probitak.

Mirta: Kao osoba koja dosta prati sport, mislin da se ne ulaže dovoljno u sport, ali i da se mlade ne potiče dovoljno. Triba više sportsko-rekreacijskog sadržaja kako bi se dicu motiviralo da izađu iz kuće i prestanu igrat nogomet priko PlayStationa. U Hajduk sada dolaze pune kuverte, a ne momci koji znaju igrat. Ista stvar je i za KK Split, odnosno nekadašnju Jugoplastiku, iz koje su izašli Petar Skansi, Dino Rađa i Toni Kukoč.

Gdje se i kako izlazilo u vrijeme vaše mladosti? Gdje se izlazi danas?

Nediljka: Eh, prije ti je bila fronta, pa je onda to postala mjesna zajednica, a sad je kotar. I svaki je kvart tako ima svoje plesnjake, izlazilo se od sedam do deset navečer i svugdi je bila živa muzika. Izlazilo se u Željezničara, pa u Partizana koji je prije bia Sokol, tamo di je sad Gradsko kazalište lutaka i tu je bia ples svake subote i nedilje. Uglavnom se slušala talijanska muzika jer je taman bia aktualan Sanremo. Canzone su bile naša duša.

Foto: Sara Alduk

Dinko: Išlo se na Zvončac, na Baštijona. Bili su plesnjaci, pa su došli disco klubovi.

Frane: Mi smo išli i u serenade pivat, a danas da ja to nekoj curi rečen, rekla bi: šta je ovon…

Na rivi kad se šetalo, uvik se šetalo u grupama po godinama i đirevima, uvik se znalo di je ko

Jelena: Tad su ti bile fronte, kao mjesne zajednice, odnosno kotarevi i svi su imali svoje prostore u kojima se su odvijali ti omladinski sastanci, plesovi, puštale su se ploče. Plesovi su bili prigoda, doć će ovi, doć će oni. Od muzike se sluša rock, Zeppelini, Beatlesi, a sve ono šta ti je tad bilo aktualno, a kasnije je doša i disco pa je to bia đir. Od naših su bili Grupa 220, slovenski Pepel in kri i Buldožer. Na rivi kad se šetalo, uvik se šetalo u grupama po godinama i đirevima, uvik se znalo di je ko.

Mirta: Danas se nažalost sve usmjerilo na cajke pa tako od deset klubova u gradu osan ih pušta cajke. Od ovih alternativnijih đireva, imaš Kocku, Quasimodo i metal klub Eks, a đir je i sist na Matejušku ili gore na Dom mladih i popit pivu. Mislin da treba radit na jačanju alternativne splitske scene, fali nan kvartovskih bendova, ka šta su i Daleka obala i Đavoli nastali. Triba nan i više događaja ka šta su EgoFree Festival i Freestyle On The Block. Ja bi rado da mogu živit u vrime mladosti mog oca, znači osamdesete, kad su Dire Straitsi počeli svoju svjetsku turneju upravo iz Splita.

Foto: Sara Alduk

Što mislite o trenutnoj gradskoj vlasti, mislite li da dobro upravljaju gradom ili su potrebne značajne promjene? Kakav je vaš stav po pitanju aktualnog problema Marjana?

Nediljka: Vlast je nikakva. Zadnji dobar splitski gradonačelnik bia je Miličić. Ali moran priznat da i mladi danas više nisu aktivni. Mi smo dali svoja dva miseca litnjih praznika da bi se Marjan asfaltira.

Dinko: Vlast je dosta pasivna, treba tu dosta promjena.

Jelena: Ne pratin ti ja baš puno politiku, ali ne čini mi se da se išta puno napravilo. Sve se svodi na biranje manjeg zla. Iz perspektive Pazara na kojen radin mogu reć da se jako malo ulaže u njega kad pogledate kolike su koncesije za nas tu koje radimo. Ovo je jedno veliko ruglo postalo i tu tribaju velike investicije.

Mirta: Ja ću samo reć da pluća grada imaju rak, a za taj rak su krivi gradski oci koji side u gradskoj skupštini i svojim su sustavnim nemarom krivi za ovo šta se događa na Marjanu. Nažalost, igraju privatni interesi u pitanjima koja se tiču svih nas koji tu živimo. A da ne spominjemo koliko gradu fali zelenih površina. Tužno je šta novci upravljaju ovin gradon.

Trenutna situacija nakon popuštanja mjera dovela je do toga da u gradu po prvi puta nema turista. Je li vam grad draži ovako mirniji ili kada se ulicama ore svi svjetski jezici? Mislite li da se grad isključivo prilagodio turistima, a zaboravio na svoje domaće stanovništvo?

Nediljka: Meni se ne sviđa ovaj divlji turizam, da ti liti ne možeš proć kroz palaču od mora ljudi. Sidnen u kafić i prije će poslužit nekog furešta, Nijemca, nego mene.

Dinko: Ne bi ja puno protiv turizma govoria jer on održava ekonomiju ovog grada. Bez njega bi ‘ajme meni’ bilo jer smo industriju uništili.

Meni se ne sviđa ovaj divlji turizam, da ti liti ne možeš proć kroz palaču od mora ljudi

Jelena: Ja koja živin od turizma moran priznat da me umori to sve, koliko puta poželin da radin neki stalni posa. Slažen se da se grad prilagodia turistima, ne u mjeri kao Dubrovnik ili Hvar, ali svakako da je. Ali mislin da smo i mi postali pregrabežljivi u tom turizmu, a on ne može dugoročno opstat i to se već sada osjeća.

Mirta: S obzirom da godinama radim sezonu u turizmu, definitivno se slažen da se grad prilagodia turistima, ali ne i domaćim turistima, a još manje lokalcima. S druge strane, i ta turistička ponuda je slaba i Grad definitivno treba više ulagati u muzeje i galerije, odnosno kulturnu ponudu.

Splitski Pazar je zasigurno jedan od glavnih obilježja grada. Je li se promijenio taj njegov “štimung” u odnosu na dvadesetak godina unatrag?

Jelena: Ja sam ti na Pazaru od ’93. i mogu reć da se situacija prominila, iako ti o tome mogu bolje reć možda starije generacije koje su radile tu prije 90-ih. Al bilo je više reda, radilo se do tri i onda se Pazar čistia, a ljudi bi popodne vrime provodili sa obitelji. Sad se radi svaki dan cili dan. A i roba koja se prodaje je malo drukčija, više smo se orijentirali na turizam i suvenire, pa tako i ja.

Foto: Sara Alduk

Mislite li da današnja “splitska dica” znaju dovoljno o povijesti grada?

Nediljka: Ne znaju i ne zanima ih. Triba dicu vodit okolo i pokazat in neka kultna splitska mista, objasnit in di je Veli Varoš, di je Toć i zašto se tako zove, a kvart se zove tako jer se tu voda nekoć točila, objasnit in di je Smojina kuća, tako san ja svoju dicu i unuke vodila.

Jelena: Virujen da se ne zna dovoljno, to svakako treba podignut na veću razinu. O svom gradu bi trebalo i najviše znat!

Mirta: Mislin da bi se u školama više tribalo podučavat o povijesti grada jer san primijetila da i moja generacija jako malo zna. Izgubia se i tradicionalni splitski govor, splitska čakavica. Naš grad je jedna velika riznica kulture i šteta je da se o tome ne zna i da se to ne očuva. Smatran da svoj grad možeš volit jedino ako učiš i znaš o njemu.

Ta naša fjaka i “pusti me stat” je ono šta čini naš mediteranski mentalitet

Kako biste nekome u nekoliko riječi opisali Split?

Nediljka: To je meni jako teško, jako san tu subjektivna jer ga jako volin i ne znan bi li di drugdi mogla živit.

Jelena: Lipota Splita je u toj njegovoj jednostavnosti i mislin da je to ono šta privlači ljude. Ta naša fjaka i “pusti me stat” je ono šta čini naš mediteranski mentalitet.

Mirta: Šta je Split osim droge, Hajduka i lipih žena!

Koju biste poruku poslali budućim splitskim generacijama?

Nediljka: Nema tu poruke jer svaka generacija živi svoj život. Nisan ti ja previše za Zapad, jer mislin da nije donia puno dobra, a nisan ti ni za ove tradicionalne stege. Ja san ti za neku srednju, građansku opciju i odgoj, a to se gubi i toga me strah.

Frane: Uf, ima se tu toga za reć. Kad bi počea, ne bi sta, pa bolje da ni ne govorin ništa.

Dinko: Da ostanu ovdi radi ove lipote, doć će bolja vrimena, bolja ekonomija.

Jelena: Mladi bi se trebali više uključivati u te društvene akcije, baviti se sportom.

Mirta: Ovima još mlađima od sebe bi poručila da mi je žaj jer neće doživit djetinjstvo ka šta san ga ja imala, di smo se igrali isprid portuna i dolazili doma krvavih kolina i laktova. Nadan se da ih još ima takvih.