Na Tuškancu, među vilama i rezidencijama, pokraj Osnovne škole Jabukovac, na adresi Jabukovac 28, klub je simbolična naziva – GK Jabuka. Nedavno je proslavio 50. godišnjicu svog postojanja, ali ono što se događalo nekoliko dana prije nije bilo niti nalik na uvod u slavlje tog kultnog kluba.

Bageri su bez dozvole nesmetano rovali te na kraju i srušili terasu kluba da bi krenuli u rekonstrukciju škole, a jedan dio predviđene rekonstrukcije je i gradnja parkirališta zbog čega je terasa srušena. No Jabuka je u pet desetljeća “odgojila” mnoge generacije čije su uspomene ostale toliko svježe da su i dandanas gotovo opipljive.

Vlasnik Jabuke Marin Viduka Stiv i Marijo Stojanović (Foto: Vilim Hlušička/Global)

Sad šljunak, uskoro parking

“Jabuka je bila prvo pravo mjesto za izlaske kad sam postao punoljetan. Bambus u parku, kupovanje ulaznice, tumaranje, skakanje, žicanje za pivo i hambi ili burek na povratku. I tako nekih desetak godina, mnogo pjevanja, lošeg barenja, mamurluka i priča bez kojih bi život bio dosadan”, prisjeća se starih vremena Domagoj Jakopović, koji kaže da je poslije u životu zanemario Jabuku, ali s vremena na vrijeme vratio bi joj se da ga podsjeti kako je bilo nekad.

Marijo Stojanović kaže da ima situacija u kojima ljudi govore – da nije bilo Jabuke, ne bi bilo ni mene, starci su mi se tu upoznali

Danas u sklopu Jabuke više ne postoji terasa, kao što je bila nekad. Iako se kao kultni klub drži na životu već 50 godina, ima svoje stalne goste i njeguje tradiciju, netko je odlučio da vanjski prostor Jabuke treba biti devastiran, a vlasnici promijenjeni. Između vlasnika Marina Viduke Stiva i Grada vodi se nekoliko sporova, a nedavno je gradonačelnik Milan Bandić izjavio da je Jabuku on “izmislio i vratio mladima”, što baš i nema logike jer je u vrijeme otvaranja imao tek 13 godina. Vlasnik je, inače, od Ministarstva kulture zatražio je da se Jabuku proglasi kulturnim dobrom, a kada je vidio da se terasa kluba počinje rušiti, odlučio je napraviti sve da bi to spriječio.

“Prvi dan kada su došli s bagerima rušiti terasu, popeo sam se na tendu da bih ih zaustavio. Nisam to mogao dopustiti jer sa sobom nisu imali nikakav dokument da mi potvrde kako to čine legalno. Mogao bih zbog toga zaraditi i prijavu, ali kako sam ih drukčije mogao maknuti”, prisjeća se Viduka.

Iako ih je prvi dan uspio spriječiti od rušenja, već sutra terase više nije bilo. Danas je ona prekrivena šljunkom i ne zna se kakvi su daljnji planovi. S obzirom na okolnosti, Viduka provodi dane i noći u Jabuci od samog početka rušenja terase, a kaže da će tu i ostati dok se stanje ne normalizira. Preko društvenih mreža mnogi pružaju podršku Viduki i osoblju Jabuke. Donose im hranu i piće te ih često posjećuju u ovo nesigurno vrijeme kada nije definirano hoće li se radovi nastaviti. Viduka kaže da ta podrška potvrđuje kako ljudi cijene to što su ostali dosljedni sebi i svom stilu te se nisu komercijalizirali.

Podrška starih ‘jabučara’

“Na našoj grupi na Facebooku Stari jabučari dan prije doznao sam da su počeli rušiti terasu i imao sam želju doći dati podršku Stivu i ekipi koja gore radi. Bio sam zgrožen onim što sam vidio, terasa je potpuno devastirana. Riječ je o terasi koja je bila uređena za posjetitelje kluba desetljećima. Jasno mi je da je za školu potrebno napraviti vatrogasni put, ali se pitam je li u planiranju uzeti u obzir da će se ulaziti u prostor kluba? Možda se moglo graditi u manjem opsegu, a ako ne, onda je trebalo pozvati Stiva, voditelja kluba, i dogovoriti da se pristupni put napravi, ali da se uzme u obzir i terasa koja bi se lako vikendom, kad klub radi, mogla preurediti. Ovako, svjedočio sam čistom barbarizmu. To je izgledalo jako žalosno”, govori Ranko Brajdić koji je u Jabuku prvi put došao kao 16-godišnjak, u kasno proljeće 1986.

‘Bambus u parku, kupnja ulaznice, tumaranje, skakanje, žicanje za pivo i hambi ili burek na povratku. I tako nekih desetak godina, mnogo pjevanja, lošeg barenja, mamurluka i priča bez kojih bi život bio dosadan’, prisjeća se Domagoj Jakopović

“Znate kad napokon iz kvartova krenete izlaziti tražeći svoje mjesto, svoj klub, svoju kemiju. Kako od prve nisam našao kemiju u Saloonu, tako se dogodilo da me je kemija ošinula u Jabuci. Gore je bilo većinom darkera i pankera, rokabilija i drugih i nikad nije bilo međusobnih problema. Dolazili smo gore petkom, subotom, nedjeljom. Generacije su se izmjenjivale od tada. I sada povremeno dolazim. Na Facebooku imamo nekoliko grupa ljudi koji su moja generacija i mnogo ih dolazi manje-više svaki vikend. Komentiramo tu našu kemiju s Jabukom često na grupi i slažemo se u tome da je to neka posebna veza koja nas je kao klince osvojila i drži nas toliko godina”, govori Brajdić. Mnogi tadašnji “klinci” koji su zalazili u Jabuku i sami su postali roditelji.

Tu smo ‘bili mi’

“Ima situacija u kojima ljudi govore – da nije bilo Jabuke, ne bi bilo ni mene, starci su mi se tu upoznali. Sad smo već došli u fazu u kojoj neki govore da ne samo da su im starci ovdje izlazili nego i bake i djedovi”, govori Marijo Stojanović koji u Jabuci radi već 17 godina. Iz razgovora s ljudima koji su mladost proveli u Jabuci prodire mnogo sentimentalnosti i, iako su im drukčije priče, jedno im je zajedničko – Jabuka je za njih bila i ostala mjesto na kojem se uvijek osjećaju dobrodošlima.

Foto: Privatna arhiva

“Tu smo mi rokeri, pankeri, boemi i ostali ‘bili mi’. To je kultno mjesto za sve nas koji se ne povode za drugima i koji jednostavno želimo biti svoji. Kada sam ostala trudna, to je bio posljednji klub u koji sam željela ići prije nego postanem mama”, govori Sandra Slunjski, koja je u Jabuku prvi put došla s navršenih 16 godina, a tamo je odslušala i prve koncerte.

Prve koncerte na adresi Jabukovac 2 odslušali su i mnogi pisci, novinari, glumci i glazbenici koji tu zalaze od osnutka kluba davne 1968. godine. Upravo za njih te sve one koji u Jabuku zalaze već dugo godina, Viduka ima u planu organizirati tematske tulume tijekom cijele godine s naglaskom na 50. obljetnicu s najpoznatijim glazbenicima Jabuke kako bi im, kako kaže, stisnuli ruku i izrazili zahvalnost.

Ako treba – i prosvjed

Prošli vikend se u sklopu 50. obljetnice slavio Jabukin rođendan, a Viduka je iznimno zadovoljan odzivom.

“Bilo je super, došlo je jako mnogo ljudi. Tu dežuramo, spavamo, a ljudi nam cijeli tjedan dolaze i čak nam peku i kolače. Zasad ne planiramo nikoga dizati na noge jer nam već podršku pruža mnogo ljudi, ali smo zadovoljni interesom javnosti i medija”, govori Viduka.

Foto: Vilim Hlušička/Global

Ana-Marija Vidjak također želi da Jabuka i dalje postoji, najviše iz sentimentalnih razloga, ali smatra i da takva mjesta zaslužuju svoje mjesto pod suncem, unatoč tome što se klupska scena u posljednjih 20 godina proširila, a s druge su strane ugašena kultna mjesta poput Kulušića i Saloona. Vidjak je odlučila da neće sve ostati na slatkorječivosti i prisjećanju na dobra stara vremena te je predložila organiziranje neke vrste prosvjeda jer smatra da bismo kao društvo trebali što češće koristiti takvo iskazivanje negodovanja. Govori da bi bilo posebno važno iskazati negodovanje ako je do rušenja došlo bespravnim putem.

“Moje konačno pitanje bi bilo, hoće li se rušenjem Jabuke uistinu dobiti tako mnogo parkirnih mjesta? Voljela bih one koji su tu odluku donijeli pitati jesu li razmislili o tome što će se time izgubiti”, zaključuje Vidjak.