Foto: Isabell Keler/Global

Ma koliko bili neosjetljivi na ljepotu sagova, dojmljiv dizajn i izrada privući će pozornost i naokorjelijih ljubitelja nepokrivenih podova i naći će se u iskušenju.

“Snizit ću vam cijenu na 700 eura” – rekao je grubi muški glas.

“Hvala, samo gledam, u vašem si atelijeru mogu priuštiti samo konac kojim šijete”, odgovorila sam.

Foto: Isabell Keler/Global

“Ovaj tepih zove se Nain, dobio je ime po gradu u kojem je napravljen. Nastajao je pet godina”, rekao je prodavač.

Nain je nježnih boja, među kojima prevladava svijetloružičasta, a rubove je krasila kraljevsko plava. Stvarale su ga vrijedne ruke u središnjoj Perziji blizu grada Isfahan, a njegov dizajn osmislio je baš taj grubi glas koji mi se obratio.

“Jeste li vi dizajner, upitao me, bavite li se umjetnošću?”

“Nisam, studiram novinarstvo. Ali sam veliki zaljubljenik u umjetnine.”

“Dođite za mnom, nešto ću vam pokazati”, rekao je.

Zbog umjetnosti na medicinu

Hodali smo tako u Sarajevu velikim haustorom ispunjenim raznim zelenilom, prolazeći pored prepunog zadimljenog kafića u kojemu se čuo smijeh i odjeci različitih jezika. Sljedeći jak miris sandalovine i tamjana, prošli smo uski tunel i kročili u prostoriju prepunu sagova.

“Dobro došli, ja sam Parviz!”, rekao je čovjek prodornih očiju i širokog osmijeha.

Parviz je rođen u Iranu, u malom mjestu Gorvehu Dargezinu. Došao je u Sarajevo kao student medicine.

“Dolazim iz kraljevske obitelji, od mene se uvijek očekivalo da upišem medicinu ili pravo, te da nastavim putem svojih roditelja. U Iranu je to zaista važno, ne smiješ osramotiti svoje roditelje, u suprotnom će te se odreći. Oni se nikako nisu slagali s mojom idejom da se bavim umjetnošću”, pričao je.

Parviz je rođen u Iranu, u malom mjestu Gorvehu Dargezinu. Došao je u Sarajevo kao student medicine

“Jedina prihvatljiva mogućnost za moj odlazak u Sarajevo bio je upis na medicinski fakultet. Znao sam da se ne želim time baviti, pa sam završio još tri fakulteta: arhitekturu, novinarstvo i povijest”, sjeća se Parviz.

Prostorija u koju smo ušli mirisala je na vunu i tkanje na razbojima. Takav miris zamišljala sam kao mala dok sam čitala Andersenovo Carevo novo ruho. Zidove su krasile njegove umjetnine prošarane raznim bojama i detaljima. Svaki sag pričao je svoju priču. Parviz me je ponudio čajem i nastavio.

Inspiriran ljudima i gradovima

“U gradu u kojem sam se rodio bila je mala čaršija. Popodne su se trgovci i zemljoradnici nalazili u tamošnjim dućanima i čitali poeziju. Neki od njih su i sami bili pjesnici. Žene su tkale tepihe i pjevale”, prepričava Parviz i objašnjava da se u njegovu selu moglo pronaći mnogo povijesnih ostataka.

Foto: Isabell Keler/Global

“Mnogi su od nas još kao djeca znali iskopati stare glinene posude i ogrlice ukrašene dragim kamenjem. Od malena su me roditelji učili lijepu ponašanju i probudili u meni ljubav prema pjesmi i poeziji. Rastao sam gledajući svoje tete, bake i susjede kako pletu tepihe raznih motiva i boja”, govori i dodaje da su mu sagovi bili poput rajskog vrta.

“A odakle vi dolazite?”, upitao me.

“Iz Hrvatske”, rekla sam.

“Znate li da na iranskom jeziku Hrvat dolazi od riječi hu-urvatha, što znači prijatelj?”, rekao je pokazujući sag tog naziva.

Parviz vjeruje da svi potječemo od istih roditelja i ne čini nikakvu razliku između naroda. Tvrdi da svatko od nas ima vlastitu auru kojom zrači i privlači.

Inspiracija su mu ljudi i gradovi, a to objašnjava zašto svaki tepih nosi različit naziv inspiriran jednim od toga. Tepisi koje prodaje ručni su rad perzijskih majstora zanata. Izrađeni su od visokokvalitetnih materijala, a uglavnom su to vuna, kašmir i svila. Njihova izrada traje i do šest godina, a neki od njih vrijedni su i 50.000 eura.

Jedinstvena muzej-galerija

Foto: Isabell Keler/Global

Sa svojim je kolegama umjetnicima u Sarajevu stvorio jedinstvenu muzej-galeriju Isfahan nazvanu prema gradu u kojem je živio. Grad Isfahan je u središnjem dijelu Irana. U doba safavidskog carstva nastale su impresivne građevine, a neke od njih su uvrštene u Unescov popis svjetskih baština. Parviz za njega kaže da “tko vidi Isfahan, kao da je vidio pola svijeta”. Njegovu galeriju posjećuju ljudi iz cijeloga svijeta, a imao je prigodu upoznati Richarda Gerea i Penelope Cruz, čije domove također krase sagovi tog umjetnika.

Ugodno provedeno poslijepodne Parviz je završio maštom: “Zatvori oči i samo zamisli da ležiš na ovom tepihu i on te vodi kući, kao u Aladinu. Zamisli ga u svome stanu i kutku u koji želiš staviti tepih, nećeš se ni okrenuti a već će biti tamo”.

Ovaj Iranski sada već Sarajlija dao mi je najveći savjet – da nikad ne odustajem od svojih snova i da vjerujem u sebe.