Foto: Privatna arhiva

“Stvarno je krenulo nizbrdo, nije izgledalo uopće dobro, ali Franko i ja smo dosta povukli, pokazali smo radni mentalitet te ako dobro radiš, uozbiljiš se, vjeruješ programu i treniraš kako treba, može se napraviti dobar posao”, kaže Marin Mogić, stariji dio plivačkog tandema kojeg čini zajedno s Frankom Grgićem.

Plivanje je kao nekoć uspješni hrvatski sport već dugi niz godina – stagnirao. Dok je na Olimpijskim igrama 2000. u Sydneyju, nastupilo čak 16 hrvatskih plivača, na posljednjim Igrama u Riju, naših je bilo samo dvoje. Međutim, novi mladi plivači, po svemu sudeći, te će brojke ipak malo popraviti.

Spremni za Tokio

Naime, i šesnaestogodišnji Franko i četiri godine stariji Marin, isplivali su olimpijske A norme u svojim disciplinama na 800 i 1500 metara slobodno. Izborili su tako nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju već iduće godine, a ondje planiraju plivati i 400 metara slobodno gdje imaju ispunjene B norme.

Franko je olimpijsku normu ispunio prije otprilike mjesec dana na Ekipnom prvenstvu Hrvatske, ali ne samo to. Rezultatom 14:56.55 minuta postavio je najbolje vrijeme svijeta u tom trenutku na 1500 metara, i postao prvi Hrvat koji je je išao ispod 15 minuta.

Na istom natjecanju, Marin je ostvario četvrto najbolje vrijeme u Europi u tom trenutku, ali na 400 metara slobodno. Ima i broncu sa Europskog juniorskog prvenstva iz 2017., te finale s prošlogodišnjeg Europskog prvenstva – sve to na 800 metara slobodno.

Foto: Privatna arhiva

Splitski dvojac vrijedno i naporno trenira u plivačkom klubu Jadran pod budnim okom trenera Mate Ružića.

“Naravno da je zahtjevan, spremamo se za velike stvari, mora biti zahtjevan, ali meni to niti malo ne smeta, radim i slušam ga”, kaže Franko, a i Marin za trenera ima samo riječi hvale.

“Mate je fanatik, obožava plivanje, uči svaki dan te se isprofilirao u vrhunskog trenera, zna što radi jer da nas on ne trenira mislim da ne bi pola ovoga imali”, nadovezuje se Marin.

A što to sve točno imaju Marin i Franko? Osim izborenih viza za Tokio, u njihovom je vlasništvu trenutno 27 državnih rekorda u već spomenutim disciplinama, u svim konkurencijama od kadetske do seniorske, što u malim, što u velikim bazenima. Sve je to rezultat ubitačnog ritma kojeg su si sami zadali.

Marin i Franko izborili su nastup u Tokiju isplivavši olimpijske A norme u svojim disciplinama na 800 i 1500 metara slobodno, te olimpijsku B normu na 400 metara slobodno

“Dva puta dnevno smo na bazenu, ujutro u šest sati, popodne u tri, treniramo šest dana u tjednu, samo je nedjelja slobodna. Između treninga je spavanje, hrana, odmor, opet trening i tako u krug”, jednostavno objašnjava Mogić. Model je to rada kojeg se drže zadnje tri godine.

Za razliku od starijeg kolege, Franko pohađa drugi razred srednje škole te nema puno slobodnog vremena.

“Ostane mi ovo zadnjih šest do osam čisto da nešto malo naučim, pojedem i idem spavati“, kaže mlađi Grgić.

Zdravo rivalstvo

Zanimljivo je da je prijašnji rekord kojeg je Franko oborio na 1500 metara slobodno bio upravo Marinov, a već si neko vrijeme međusobno ruše rekorde.

“Drago mi je ako netko mora srušiti rekord da to bude netko s kime treniram svaki dan i za koga znam da je to zaslužio”, iskreno kaže Marin.

“Da nije bilo mene, ne bi bilo Franka, a da nije bilo Franka da mene gura u nekim situacijama, ne bi bilo ni mojih rezultata”, opisuje tako Marin njihovo zdravo rivalstvo. Isto mišljenje dijeli i njegov timski kolega.

Foto: Privatna arhiva

“Kada skočimo plivati trku, protivnici smo, želimo dobiti jedan drugoga, ali čim uđemo u cilj, opet smo prijatelji te nema ljutnje ni ljubomore”, objašnjava Franko.

Iako su Olimpijske igre glavni fokus, prije njih imaju nekolicinu velikih natjecanja na kojima planiraju nastupiti. Dok će Marin u srpnju plivati na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Južnoj Koreji, Franko ima nešto “gušći” raspored. Redom ga očekuje Europsko juniorsko prvenstvo u Kazanu, Europske igre mladih u Bakuu te Svjetsko juniorsko prvenstvo u Budimpešti.

Kao i svim sportašima, tako je i ovim mladim perspektivnim plivačima cilj vrlo jasan, a to je – biti najbolji na svijetu.

“Glupo je sada govoriti da želim biti prvi u Tokiju, sport je prenepredvidljiv da bi sad mogao obećati nešto, ali cilj je biti što bolji možemo, pokušati doći do tog zlata u Tokiju ili Parizu (Olimpijske igre 2024.), pa sad što prije bude realno”, za kraj će optimistični Mogić.