Foto: Privatna arhiva

Problematično djetinjstvo, tučnjave, izvođenje kojekakvih gluposti, socijalni radnici… bili su mu svakodnevica do trenutka kad se našao u sportu u kojem je, mukotrpnim i discipliniranim radom, postigao uspjeh. To je kratka biografija 27-godišnjeg Marka Martinjaka – aktualnog svjetskog prvaka cruiserweight kategorije, jedine legalne i priznate federacije na planetu (UBBAD) licencirane za organizaciju boksačkih mečeva bez rukavica, popularnim u svijetu kao barenuckle boxing (BKB). U UBBAD promociji natječu se mnogi bivši profesionalni boksači i UFC borci poput Melvina Guillarda, Chrisa Lytlea, Joea Riggsa, Gorana Reljića, ali i Rodneya Wallacea kojeg je naš sugovornik nokautirao vrlo efektno prije nešto više od godine dana.

Martinjak, dečko iz Zaprešića, koji je djetinjstvo je proveo u Dubravi, uživa u nizu od šest uzastopnih pobjeda, prikazuje apsolutnu dominaciju u kategoriji do 100 kilograma i trenutačno slovi za jednu od najvećih zvijezda promocije. Svoju posljednju pobjedu ostvario je u superfight okršaju protiv opasnog poluteškaša Travisa Dickinsona (17 pobjeda i dva poraza u profesionalnoj boksačkoj karijeri) prekidom u drugoj rundi prošlog mjeseca u liverpulskoj areni “Echo”.

Kako je došlo do tvog prvog bareknuckle boxing meča?

Kontaktirao me je proslavljeni australski boksač Mark de Mori i pitao jesam li zainteresiran za takvu vrstu sporta. Znatiželja i dobra financijska ponuda prevagnuli su i ubrzo sam se našao u meču za svjetsku titulu u superteškoj kategoriji protiv Michaela Ferrya. Meč sam, nažalost, izgubio, ali sam ostavio odličan dojam na vlasnike promocije te su mi odmah ponudili ugovor kako bih ekskluzivno nastupao samo za njih.

‘Navijača definitivno imam više u Engleskoj jer je gore to sve više promovirano i medijski eksponirano, ljudi prate što se zbiva u ovom sportu i prepoznaju nas borce, no sve me češće ljudi zaustave i tu kod nas’, kaže Martinjak

Kakav je bio tvoj put prije tog meča?

Moj sportski put je bio nedorečen. Jedan dan bio bih boksač, drugi dan kickboksač, a treći dan bih zvao parteraše da me počnu učiti parter ne bih li prešao na MMA. Dugo sam se tražio, kako u životu, tako i u sportu, dok se napokon nisam našao u bareknuckle boksu, odnosno boksu bez rukavica.

Koliko si bio uspješan u klasičnom boksu i ostalim sportovima u kojima si se natjecao?

U klasičnom boksu, kickboksu i muay-thaiu osvojio sam gotovo sve što se u Hrvatskoj moglo osvojiti. Bio sam višestruki državni prvak, prvak Zagreba, ali i prvak svijeta u full contactu po WKF-u.

Foto: Privatna arhiva

Možeš li nam nešto reći o poprilično mladoj promociji za koju nastupaš?

UBBAD promocija postoji nešto dulje od tri godine. To je relativno mlada, ali vrlo uspješna organizacija. Ima pet težinskih kategorija, a u dvije od njih pet prvaci smo upravo kolega Goran Reljić i ja. On u kategoriji do 95, a ja do 100 kilograma. Promocija je vrlo popularna, o tome govori podatak da su arene redovito rasprodane po mjesec dana prije samog održavanja borbe. Pravila se ne razlikuju mnogo od klasičnog boksa, osim što se borimo bez rukavica, odnosno s posebno izrađenim bandažama. Obične borbe su u tri runde po dvije minute, dok borbe za naslov imaju pet rundi po dvije minute.

Jesi li zadovoljan tretmanom promocije i organizacijom dosadašnjih priredbi?

Vrlo sam zadovoljan. Naime, prije nekoliko sam dana potpisao novi dvogodišnji ugovor koji uključuje i bolje financijske uvjete.

Foto: Privatna arhiva

Kad smo već kod financija, nećemo u detalje, no možeš li živjeti od honorara koje dobivaš kao prvak ili si prisiljen raditi dodatne poslove?

Honorar opet nije dovoljno velik da samo od toga živim te sam prisiljen raditi dodatni posao u Hrvatskoj, ali zato gledam da uskoro zaručnica Rikarda i ja odemo što dalje odavde, jer ovdje za nas mlade, nažalost, kruha i budućnosti nema.

Kakvi su stoga tvoji planovi za nastavak karijere?

Namjeravam se, kako sam već spomenuo, preseliti u Englesku. Živjeti, raditi i trenirati. Steći dodatne fanove svakim novim srazom te se jednog dana umiroviti kao najbolji od najboljih u ovom sportu.

Znači plan je stjecati nove fanove, a imaš li ih više u Engleskoj ili u Hrvatskoj?

Navijača definitivno imam više u Engleskoj jer je gore to sve više promovirano i medijski eksponirano, ljudi prate što se zbiva u ovom sportu i prepoznaju nas borce, ali sve me češće ljudi zaustave i tu kod nas na ulici dok šetam gradom, stisnu mi ruku i razgovaraju sa mnom. Neki se čak i fotografiraju. Svakome, pa naravno i meni godi takva pažnja jer uvidiš da netko ipak prati tvoj rad i cijeni to sto radiš.

Ne postoji treniranje za BKB

Barenuckle boxing zaista je specifičan sport, bez obzira na to koliko bazično i standardno zvučao u odnosu prema nekim drugim “nepoznatim” sportovima koji i dalje imaju svoja središta i klubove u kojima se može trenirati. “Ne postoji, niti u Hrvatskoj, niti igdje u svijetu. Treba samo malo promijeniti način treninga. Dosta treninga se radi bez rukavica da šake i zglobovi očvrsnu, kako ne bi došlo do puknuća na mečevima. Ali naravno, kod takvog sporta vam nitko ne može garantirati da ozljeda neće biti”, tvrdi Martinjak.