Foto: ATP

TOP 5 NAJBOLJIH

1. Nadal – Federer (Wimbledon, 2008.) Jednostavno, finale nad finalima. Meč u kojem su dva tenisača iz samog vrha kompletne teniske povijesti ponudila najbolje od sebe na samim vrhuncima svojih karijera. Finale Wimbledona 2007. između Rogera Federera i Rafaela Nadala ponudilo je spektakularan tenis, ali ovo ga je finale nadmašilo u svim parametrima. Prema mišljenju mnogih analitičara najbolji teniski meč ikad završio je nakon četiri sata i 48 minuta.

2. Borg – McEnroe (Wimbledon, 1980.) Tie-break četvrtog seta je ono što je učinilo ovaj meč toliko posebnim. Trajao je čak 22 minute, što ga čini jednim od najduljih u povijesti. John McEnroe je u meču preživio čak sedam meč lopti, ali nije mogao i osmu u petom setu. Borg je odnio svoj četvrti uzastopni Wimledon rezultatom 1-6, 7-5, 6-3, 6-7, 8-6.

3. Federer – Roddick (Wimbledon, 2009.) Najveći tenisač svih vremena je pružanje fantastičnih finala u All England Clubu pretvorio u svoju naviku. Još je jedno nevjerojatno finale došlo samo godinu poslije, nakon epskog meča s Nadalom. Ovog puta na suprotnoj je strani bio Amerikanac Andy Roddick koji je pružio nevjerojatno jak otpor sve do petog seta, koji je Federer osvojio s nevjerojatnih 16-14.

4. Ivanišević – Rafter (Wimbledon, 2001.) Možda malo subjektivna odluka, ali ovo finale i u svjetskom pogledu ima golemo značenje. Naš je Goran Ivanišević u iznimno zanimljivih pet setova protiv favorizirana Patricka Raftera u meču prepunom spektakularnih poteza, drame i emocija došao do svojeg jedinog Grand Slam naslova, i to kao igrač s pozivnicom – jedini koji je učinio takvo što.

5. Đoković – Nadal (Australian Open, 2012.) Prvo i jedino finale među listom najboljih koje se nije dogodilo na Wimbledonu. Đoković i Nadal nadmašili su sve granice ljudske izdržljivosti u meču od pet sati i 53 minute. Nadal je poveo, Đoković preokrenuo, Nadal izjednačio i u nevjerojatnom petom setu Đoković je napokon došao do pobjede, u jedan sat ujutro.

TOP 5 NAJGORIH

Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

1. Ferrero – Verkerk (Roland Garros, 2003.) Prije doba Federera, Nadala i Đokovića tenis nije imao igrače koji odskaču. To su dokazali Juan Carlos Ferrero i Martin Verkerk u finalu u Parizu. U iznimno dosadnom meču koji po nekima nije zavrijedio ni status meča prvog kola, Ferrero je slavio sa 6-1, 6-3, 6-2.

2. McEnroe – Connors (Wimbleon, 1984.) Od ovog dvojca očekivao se fenomenalan meč jer su prije dokazali da to i mogu. Nažalost, obojica su se doimala nezainteresiranima, pogotovo Jimmy Connors, koji je darovao bodove suparniku i tako lagano izgubio 3-0 u setovima.

3. Nadal – Federer (Roland Garros, 2008.) Između svoja dva legendarna wimbledonska finala, Nadal i Federer su prošli i kroz za njih nekarakteristično dosadan meč. Nadalovi winneri nisu bili dokaz njegove nadmoći, nego Federerove slabosti na zemlji i publika je bila razočarana. Nadal je pobijedio rezultatom 6-1, 6-3, 6-0.

4. Connors – Rosewall (US Open, 1974.) Ovaj je put slavio Connors, ali opet u nevjerojatno dosadnom meču. Autsajderski veteran Rosewall od početka nije imao izgleda te je poražen sa 6-0, 6-1, 6-0.

5. Agassi – Schuttler (Australian Open, 2003.) Zaista 2003. godina nije imala sreće s finalima. U renesansi karijere Agassi je nemilosrdno svladao Nijemca Rainera Schuttlera rezultatom 6-2, 6-2, 6-1 u meču kalibra prvog kola Grand Slama.