Foto: Privatna arhiva

Svi koji i dalje ples na šipki (pole dance) povezuju isključivo s golišavim plesačicama u noćnom klubu, napokon bi morali promijeniti mišljenje jer bi se za koju godinu natjecanje u plesu na šipki moglo gledati čak i na olimpijskim igrama. Naime, prije otprilike dva mjeseca, organizacija GAISF (Global Association of International Sports Federations) dodijelila je plesu na šipki status promatrača, što znači da ga samo korak dijeli od toga da postane potpuno prihvaćen sport.

Osim ispunjenja određenih zahtjeva Svjetske antidopinške organizacije, mora postojati barem 40 nacionalnih federacija na četiri kontinenta te svaka od tih 40 zemalja mora priznati tu aktivnost kao sport.

Odbili gimnastiku

Foto: Privatna arhiva

Najveće zasluge za dosad postignuto pripadaju Katie Coates. Upitno je bi li ovo uopće bila tema u medijima da ta 41-godišnja Britanka nije još 2006. počela skupljati potpise kako bi se ples na šipki definirao kao sport, a 2009. osnovala krovnu organizaciju IPSF (International Pole Sports Federation).

Nakon što je prije samo pet godina održano prvo Svjetsko prvenstvo u toj aktivnosti, sportaši bi ubrzo mogli svoj talent predstaviti i na olimpijskoj sceni. Prema pisanju svjetskih medija, postoji mogućnost da sportaši i sportašice već 2020. otputuju u Tokyo na Olimpijske Igre. Nikolina Jurišić, vlasnica i voditeljica studija za ples na šipki u Puli baš se i ne slaže s tim tvrdnjama.

“Nije to tako jednostavno kako se čini. To je nova aktivnost koja još mnogo toga mora formalno definirati”, smatra Jurišić. Unatoč tome što postoji komunikacija s Međunarodnim olimpijskim odborom, jedna od glavnih prepreka jest što države vrlo vjerojatno neće tako brzo stići prihvatiti ples na šipki kao sport.

‘Mi, muškarci, kompetitivni smo i volimo svladavati teške stvari, a mislim da je razlog zbog kojeg nas nema u ovoj aktivnosti taj što ne znaju što je točno pole dance i još imaju predrasude o tome’, kaže plesač na šipki Petar Bruno Basić

Iako je mogao postati jednom od gimnastičkih disciplina, IPSF je tu ponudu odbio jer, kako nam otkriva Jurišić, velik dio izvedbe je originalnost u plesnom izričaju koja ne ulazi u gimnastičke okvire, ali su elementi i fizički zahtjevni.

Sara Šverko, studentica druge godine Kineziološkog fakulteta u Zagrebu tu je kombinaciju smatrala privlačnom zbog “zahtjevnosti plesa da se izbalansiraju elementi fleksibilnosti, plesa i snage”, ali i smatra kako zbog glazbe satovi plesa na šipki mogu biti zabavni uz vidljiv napredak.

Foto: Privatna arhiva

Snažne predrasude

Iako je ovaj sport sve popularniji, pogrešnim se konotacijama koje mnogi ljudi imaju odražavaju sveprisutne društvene predrasude.

“Često osjetim predrasude i koliko god ja sportski bila odjevena i odradila neki težak element, oni u tome vide nešto seksualno”, podijelila je Šverko. Zanimljivo je i pitanje zašto se tolika prašina diže oko takozvanih oskudnih kostima, a drugi trče ili skaču za loptom podjednako oskudno odjeveni, ako ne i oskudnije. Kao što je i Nikolina Jurišić istaknula, “tijelo i koža su alat u plesu i imaju svoju svrhu”, stoga navodna razodjevenost ne bi trebala stvarati problem, pogotovo kad su strogo određena pravila i provjere ispravnosti kostima.

Da se muškarci ne bi osjećali diskriminirano, tu je plesač na šipki Petar Bruno Basić, pobjednik Supertalenta 2016., koji je dokaz da i takve emisije mogu biti odličan način za promoviranje sporta. Jedan je od desetak muškaraca koji se time bavi u Hrvatskoj.

“Mi, muškarci, kompetitivni smo i volimo svladavati teške stvari, a mislim da je razlog zbog kojeg nas nema toliko u ovoj aktivnosti baš taj jer muškarci ne znaju što je točno ples na šipki i još imaju predrasude o tome”, kaže Basić.

S obzirom na to da sve više djece u ranijoj dobi počinje plesati na šipki, za njegovu budućnost u Hrvatskoj ne treba se brinuti. Možda ga nećemo gledati baš na sljedećim olimpijskim igrama, ali vrlo je izvjesno da jednog dana svakako hoćemo.