Srijeda popodne u Zagrebu je za većinu ljudi rezervirana kako bi odmorili nakon napornog dana na poslu. No, za šačicu entuzijasta, to je vrijeme kada se igra nogomet nešto drugačiji od nogometa na koji smo navikli.
Sunce lagano pada, zrak miriše na proljeće, a tribine – bolje rečeno, nekoliko drvenih klupa i pokoji plastični stolac – polako se pune ljudima s limenkama piva u ruci. Iako zvuči kao uvod u neki američki film o srednjoškolskom bejzbolu, ovo je sasvim stvarna slika nogometne romantike. Prva zagrebačka liga, šesta razina hrvatskog nogometa, gdje entuzijazam i ljubav prema igri brišu granice između pobjeda i poraza.
Na rasporedu je utakmica između Save i Male Mlake. Klubovi su to koje, vjerojatno, ni sami stanovnici kvartova za koje su vezani ne bi prepoznali na popisu svih zagrebačkih sportskih kolektiva. No ovdje, u ovoj maloj oazi amaterizma, poznaje se svako lice, svaka nogometna kopačka koja škripi na prašnjavom terenu, svaka pivska boca koja zvecka ispod improvizirane tribine...
Teren koji je sve, samo ne idealan
Već izlazak na teren donosi prvi osmijeh promatračima. Travnjak je prošaran suhim, žutim mrljama zemlje i više podsjeća na pokošeno polje nego na nogometno igralište. Lopta nerijetko poskakuje kao da bježi od igrača, a svaki pokušaj driblinga više sliči na borbu za opstanak nego na demonstraciju vještine.
Ali zato dolazi do izražaja ono najljepše: trud. Svaki start, sprint, pokušaj udarca na gol... nosi onaj iskreni zanos zbog kojeg su mnogi zavoljeli ovaj sport. Bez kalkulacija, simulacija i žalopojki – samo čista borba i srce na dlanu.
Utakmica je započela žestoko, kako i priliči šestorazrednom nogometu. Lopte lete više uvis nego po zemlji, a svaki duel završava uz oblak prašine i odobravanje s tribina. NK Mala Mlaka, vidno organiziranija i fizički spremnija, polako preuzima kontrolu.
Njihov napadač, momak s tridesetak godina i pivskim trbuhom dostojnim svakog kvartovskog turnira, koristi pogrešku obrane Save i već u 15. minuti zabija za vodstvo 1-0. Savi nije pomogao ni vratar, koji blago rečeno ima nekoliko kilograma viška. U nekim drugim uvjetima bio bi daleko od terena, ali ovdje je isti taj vratar apsolutna ikona kluba i čovjek kojeg svi obožavaju.
Navijači Male Mlake – desetak glasnih prijatelja i rodbine – slave kao da je u pitanju finale Lige prvaka. Bacaju limenke u zrak, pjevaju pjesme i zadirkuju protivničke igrače, ali uvijek s dozom prijateljskog humora.
S druge strane, igrači Save, iako frustrirani, ne odustaju. Svaki prekid koriste za kratko savjetovanje, a na svakoj izmjeni igrača čuje se pljesak s klupa i tribina. Nitko ovdje ne gleda i ne broji pogreške – igra se srcem.
Pivo, roštilj i ono što nogomet zaista znači
Kako vrijeme odmiče, umor postaje očit. Trče samo najmlađi i najuporniji, dok ostali sve češće traže spas u dugim loptama koje završavaju u dvorištima. Nekoliko puta utakmica se prekida jer netko mora preskočiti ogradu i donijeti loptu.
Mala Mlaka potvrđuje svoju nadmoć sredinom drugog poluvremena. Brza kontra, nekoliko nespretnih klizećih startova i još jedan pogodak – 2-0. Nekoliko minuta kasnije, nakon kornera koji više sliči na kaotičnu seosku svadbu nego na organizirani prekid, treći gol završava u mreži Save. Ali nitko se ne ljuti. Čak ni igrači Save, kojima je sada najvažnije da dostojno završe utakmicu – sa što manje ozljeda.
Završni zvižduk sudca – koji, usto, igra i za jedan drugi klub kada nije u ulozi arbitra – dočekan je s pljeskom. Bez obzira na poraz, igrači Save prilaze igračima Male Mlake, stisak ruke, tapšanje po leđima, razmjena šala i pokoji sarkastični komentar na račun "vrhunske" kvalitete današnjeg nogometa.
Na malom prostoru pokraj igrališta već se dimi roštilj. Nekoliko članova uprave – inače i navijača, trenera i logistike – peku ćevape i kobasice. Pivo teče u potocima, a atmosfera se pretvara u ono zbog čega svi ovi ljudi dolaze ovdje iz tjedna u tjedan.
Razgovara se o svemu: o pogreškama sudaca, promašenim prilikama, planovima za iduću sezonu, ali najviše o svakodnevnim sitnicama koje spajaju ove kvartovske junake više nego bilo kakav trofej. Tu, na prašnjavom igralištu bez reflektora, bez skupih dresova i bez televizijskih kamera, nogomet dobiva svoje pravo lice – lice zajedništva i ljubavi prema igri.
Nema boljeg nogometa od ovog
U vremenu kada su profesionalne utakmice preplavljene VAR-om, analizama sa "šest tisuća" kamera i milijunskim plaćama, šesta liga nudi nešto nezamjenjivo: autentičnost. Igra koja možda nije lijepa za oko, ali je za dušu.
Sava i Mala Mlaka pokazali su da, bez obzira na rezultat, pravi smisao nogometa nije u broju pobjeda ni u trofejima, već u zajedničkom trenutku nakon utakmice, uz pivo i roštilj, dok sunce polako zalazi nad prašnjavim igralištem. Ondje nema mjesta za lažne zvijezde. Među prašinom, limenkama i nebrojenim osmijesima, igra se najljepši nogomet na svijetu.
