Foto: Privatna arhiva

Pandemija koronavirusa prekinula je ili otkazala većinu sportskih natjecanja u svijetu. Svi ti sportovi zasigurno nedostaju navijačima, obožavateljima, a najviše samim sportašima. Priviknuti se na situaciju u kojoj nema organiziranih treninga, živog kontakta sa suigračima, trenerima, fizioterapeutima i ostalima koji čine dio nekog kluba, zaista je teška i neizvjesna.

Sport kao bijeg od svakodnevnog života, sport kao uzbudljiva igra, sport kao emocija pripadnosti i povezanosti, stao je. I ne samo na trenutak, već na razdoblje koje nije definirano. Za mnoge sportaše, sport nije samo posao. To je način života.

“Ljudi vole izaći, otići na ručak i na kavu. Sastaju se, često se viđaju i druže”, govori Tomi Jurić, nogometaš CSKA Sofije, kojem nedostaje život iz vremena dok svijetom nije harao koronavirus.

Težak životni put

Jurić je u ljeto 2019. potpisao za najtrofejniji klub u Bugarskoj, a prije toga igrao je u Hrvatskoj, Australiji, Nizozemskoj i Švicarskoj. Bilo mu je najvažnije doći u dobar klub, u sredinu u kojoj će moći igrati i postizati što bolje rezultate.

“Ljupko Petrović, trener porijeklom iz Osijeka, kojeg znam s početka profesionalne karijere me pozvao u CSKA, ali spletom okolnosti, Petrović je napustio klub, a zamijenio ga je njegov pomoćni trener Miloš Kruščić”, opisuje Jurić svoj put iz Švicarske, u kojoj je proveo tri godine, u Bugarsku.

Život profesionalnog sportaša u mnogočemu se razlikuje od života ostalih ljudi kojima sport nije posao. Česte selidbe, upoznavanje novih ljudi, prilagođavanje na novu sredinu, novi jezik i drugačija kultura samo su neki od izazova s kojima se sportaši susreću. Nemaju svi klubovi najbolje uvjete, a sportaši se često moraju sami snaći, što nekada i nije lak zadatak.

“To je život pun odricanja. Pozitivno je to što sam ostvario dječji san i to što radim ono što volim, ali je i teško naći prave prijatelje i održati kontakte. Ne mogu uvijek biti s ljudima koje volim, moram se posvetiti treningu, jesti što zdravije i biti discipliniran. Dan mi počinje rano ujutro, trening je većinom u 11 sati, ali ja se volim ranije pripremiti kako bih doručkovao, popio kavu i pogledao vijesti”, ističe Jurić kroz vlastiti primjer.

Neobični treninzi

Na trening uvijek dolazi sat vremena ranije kako bi se razgibao, aktivirao mišiće i time spriječio povredu, a nakon treninga imaju raznolike stvari za oporavak. No, u vrijeme koronavirusa, trening na terenu morao je prebaciti na trening kod kuće.

“Nastavili smo trening u klubu, sve dok nisu rekli da se okupljanja na javnim mjestima moraju smanjiti na manje grupe. Tada smo počeli trenirati po sat vremena u manjim grupama. Naši fizioterapeuti nose zaštitne maske, držimo razmak i svaki dan mjerimo temperaturu prije treninga”, tvrdi Jurić. Međutim, neki igrači su se počeli osjećati loše pa su bili poslani na testiranje.

Foto: Privatna arhiva

“Testovi su, srećom, bili negativni. Zaista se svi pridržavamo uputa. Nama je karantena poznata od ranije jer smo na pripremama po nekoliko tjedana u karanteni”, pojašnjava napadač koji je skupio čak 41 nastup za nogometnu reprezentaciju Australije.

“Kuham, spremam i čistim sam. Nedostaje mi odlazak u teretanu, ali zato sam kupio rabljeni bicikl da bi održao što bolju fizičku spremnost. Nemam puno mjesta u stanu pa mi je sobni bicikl bila najbolja opcija za trening u zatvorenom prostoru”, vjeruje Jurić, koji nestrpljivo čeka povratak na nogometni teren.