Foto: Krume Ivanovski

Super ljudi s puno volje, želje i motiva za pozitivnim promjenama u svojim životima i koji stvarno rade fantastične stvari. Jer u osam mjeseci doći od nule do istrčavanja polumaratona – to je velika stvar – riječi su kojima Marko Bićanić, jedan od trenera Trčaone, opisuje svoje polaznike.

Osim što je Trčaona prva škola trčanja i nordijskog hodanja u Hrvatskoj, ujedno je i najveća. Trčaona – škola i klub trčanja, namijenjena je svim odraslim osobama koji se odluče baviti rekreativnim trčanjem, ali i unijeti pozitivne promjene u životnu svakodnevnicu. U osam godina rada kroz nju je prošlo više od 5000 polaznika, a škole trčanja održavaju u naša tri najveća grada, Zagrebu, Splitu i Rijeci.

Zagreb bez škole trčanja

Ovaj je projekt osnovan 2011., i to nakon lošeg osobnog iskustva danas prvog čovjeka Trčaone.

“Htio sam se početi baviti rekreativnim trčanjem, no nije bilo atletskih klubova koji su primali odrasle građane. I onda kada sam shvatio da u velikom Zagrebu nema tako nečega, pa je došla ideja da ja nešto tako pokrenem”, ispričao nam je Nedeljko Vareškić, voditelj projekta Trčaone i predsjednik udruge Društvo športske rekreacije Aktivan život.

Od tada do danas, trčanje je u Hrvatskoj doživjelo pravi mali boom, a trkači na zagrebačkom Savskom nasipu postali su svakodnevnica. Među njima se mogu naći i polaznici škole trčanja, koja je samo jedan od programa Trčaone. Imaju organiziran i klub trčanja, nordijsko hodanje, trail trčanje te vježbe snage.

Foto: Krume Ivanovski

Polumaraton u drugom planu

Program najpopularnije, škole trčanje, u potpunosti je prilagođen trenutnom stanju polaznika.

“Različite su grupe s različitim intenzitetom. Podijeljeni su u pet grupa (A-E) i svatko trči u onoj grupi u kojoj mu je i mjesto, idealnoj po njegovu planu i programu da bi napredovao”, kaže trener. Program od osam mjeseci (ožujak-listopad) koncipiran je tako da se postupno diže forma polaznika te da nakon početnih 30 minuta samostalnog trčanja, u konačnici to bude 120 minuta kada polaznici mogu nastupiti, ali i završiti polumaraton.

No, koliko god to ostvarenje fascinantno zvuči, polumaraton je Trčaoni u drugom planu.

“U principu, svi naši projekti kojima se bavimo, nikad to nije utrka zbog utrke. Uvijek pričamo zdravstvenu priču. Osvještavamo ljude da se kreću i pokušavamo ih zainteresirati da se bave rekreacijom”, skromno kaže Vareškić. S njim se slaže i trener Bićanić.

“Gledamo dugoročni cilj. Nama je bitno da se ljudi pokreću i da što duže ostanu u rekreativnom trčanju, da nastave trenirati”, ističe Bićanić.

I po kiši i po snijegu

Foto: Goran Marinov

Iako će mnoge od nas nepovoljno vrijeme odvući od trčanja, njima to ne zadaje probleme. Nekada su otkazivali treninge zbog kiše, no više ne. Godišnje otkažu dva do tri treninga ako je baš nevrijeme, grmi i sijeva, i to na licu mjesta.

“Ali ako je kiša i snijeg… Pa najbolji treninzi su nam oni po kiši, kada smo mokri do kože, primjerice sad ljeti. A osjećaj je fantastičan i trčati po zimi, po snijegu, mnogo je ugodnije nego ljeti”, iskreno je rekao Bićanić.

Predsjednik udruge podijelio je anegdotu iz 2012.

“Bio je takav snijeg u Zagrebu, nekih 50 centimetra, subota, ne možeš izaći iz stana. Trener je živio blizu lokacije i on je došao. Mislio je da će možda netko doći. Došlo je na kraju dvadesetak ljudi i postoje fotke s tog treninga gdje im je snijeg skoro do pasa i oni trče po nasipu po mećavi. To je nešto nevjerojatno da nas toliki snijeg nije spriječio”, kaže Vareškić.

Uspjeli nemoguće?

Iza ove priče stoji daleko više od samo odrađenih treninga i završenih polumaratona. Odlična atmosfera i snažna povezanost koja se stvara u grupama zapravo pokazuje koliko ljudi mogu gurati naprijed i motivirati jedni druge. Najbolji primjer tome jest lanjska, najsporija, E grupa Trčaone.

“Nismo ih isprva htjeli pripremati za polumaraton. No oni su svi rekli: mi to želimo. I mi smo tada promijenili plan i program, pripremili ih i svi su istrčali. Maksimalno su se podupirali kad je bilo teško. Međusobno su se bodrili kada se nekome nije dalo doći”, otkrio je njihov tadašnji trener Bićanić. Nijednoj E grupi prije njih to nije uspjelo. Oni su bili prvi “ekavci” koji su istrčali polumaraton.

Polaznici Trčaone mogu biti svima nama uzor. Pokazuju upornost da se ne odustaje na prvoj prepreci, ali i odlučnost u pronalaženju vremena za sebe, što je možda još i teže. Uvijek je najčešći izgovor nedostatak vremena, ali kao što sami pokazuju, samo treba znati odrediti prioritete.