Foto: PIXSELL

Na jučerašnji dan, 15. srpnja, prošlo je točno dvije godine od finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Bio je to dan kada je cijela Hrvatska disala kao jedno, kada se često razdvojeni hrvatski narod spojio i kada su svi problemi barem na kratko bili zaboravljeni jer je najvažnija sporedna stvar na svijetu postala najvažnija stvar na svijetu.

Ponos veći nego ikad

Hrvatska nogometna reprezentacija prvi je put nakon 1998. i brončane medalje ostvarila veliki uspjeh na Svjetskom prvenstvu. Očekivanja su bila velika, a prvo mjesto je ipak promaklo. Međutim, mjesta za tugu i suze nije bilo, prevladalo je strahopoštovanje prema reprezentaciji koja nas je učinila najponosnijima na svijetu jer put kojim su naši reprezentativci došli do srebrne medalje nije bio nimalo lak. Hrvatska je tri dana za redom igrala utakmice od 120 minuta.

Koliko je Hrvatska ponosna na svoju reprezentaciju dokazala je na današnji dan prije dvije
godine, kada je Vatrenima priređen doček za pamćenje. Hrvatska je izgubila u finalu, ali ono što je reprezentaciju dočekalo u domovini ravno je pobjedi. Preko 500.000 ljudi dočekalo je Modrića, Vidu, Perišića, Vrsaljka i ostale od zračne luke pa sve do Trga bana Josipa Jelačića. Satima se čekalo po suncu, u gužvi da bi se pokazalo nogometašima koliki su uspjeh ostvarili i koliko su sreće Hrvatima priredili.

Ljeto 2018. godine moći će se ponovno proživjeti kroz dugometražni film “4:2” redatelja
Anđela Jurkasa, čije je snimanje trebalo biti završeno baš jučer, točno dvije godine nakon
finala. U najavi filma stoji da je riječ o kombinaciji dramatične sportske priče i road-trip
drame. Film prati dvoje ljudi koji za vrijeme emitiranja finalne utakmice odlaze na
neodgodivo putovanje.

Ljeto koje se i danas pamti

Gdje su bili i kako su se osjećali za vrijeme emitiranja finalne utakmice, neće zaboraviti niti studenti. Leo Kovačević, student strojarstva, opisao je svoje sjećanje na ljeto 2018.

“Te sam godine bio maturant i to ljeto je bila prekretnica u novo poglavlje moga života, ali pamtit ću ga naravno i po našim Vatrenima koji su svima nama posebno uljepšali to ljeto. Ne sjećam se točno detalja, ali sam siguran da sam bio u najdražem kafiću sa društvom i da nitko nije ni na sekundu maknuo pogled s ogromnog ekrana na terasi. Čak i oni koji ne prate nogomet i cure koje ne znaju što je zaleđe sa maksimalnom napetošću, iščekivanjem i srcima bili su uz naše Vatrene. Uspjeli su u svima nama izazvati sve moguće emocije – sreću, ponos, veselje ali i tugu jer smo bili tako blizu prvog mjesta, no kako god vjerujem da nam je mnogima u srcu to ljeto ostalo posebno zbog naših Vatrenih”, prisjetio se Leo.

Studentica talijanskog jezika i književnosti, Lana Markovski, danima je s društvom plan planirala gdje će se gledati finale.

“Nekoliko sati prije smo otišli u kafić da bi našli slobodno mjesto. Sve je bilo prepuno ljudi u dresovima reprezentacije, svi su ponosni držali našu zastavu i nikome nije smetala ni ljetna vrućina ni gužva. Uzbuđenje, euforija i osjećaj ponosa što će cijeli svijet čuti za našu malu zemlju, osjećaji su koji su prevladavali u tim trenutcima. Iako smo osvojili srebro svi su slavili kao da smo prvaci svijeta i sigurna sam da će svima taj dan ostati u posebnom sjećanju”, rekla nam je Lana.

Leonarda Bešenić, studentica hrvatskog jezika i književnosti bila je, kao i mnogi na taj dan, u stresu, pa je utakmicu gledala u udobnosti svog doma.

“Taj dan mi je ostao u super sjećanju, cijelo prvenstvo je vjerujem svima ostalo duboko
urezano, i onaj tko nogomet ne prati, tada je pratio svaku utakmicu, ali finale je bilo zaista
posebno. Tad je hrvatska himna jače odjeknula stadionom. Nakon završetka utakmice, emocije su mi bile pomiješane. Prvo je bila tuga, dečki su se trudili i srce ostavljali na terenu. Onda je bio ponos, jer je igrati finale na takvom natjecanju za malu Hrvatsku bilo izvan svakih očekivanja. Taj dan ulazi u povijest, kako našeg, tako i svjetskog sporta”, ponosna je i danas Leonarda.