Profesor strojarstva u Tehničkoj školi u Čakovcu Franjo Dragičević, u svojih se 37 godina rada suočio s mnogo učeničkih provokacija, ali se početkom prosinca prvi put odlučio fizički obračunati s dvojicom posebno problematičnih šesnaestogodišnjaka.

“Sram me je toga što sam bio prisiljen napraviti, ali reći kako sam mlatio učenika je objeda. Da sam ga ja mlatio, njega bi odnijeli, a mene odveli. Nemam drugo rješenje, sustav mi je zavezao ruke”, očajno je za medije rekao Dragičević.

Nešto se mora promijeniti

Unatoč dijelom provokativnom obraćanju javnosti u kojem Dragičević čvrsto stoji iza svojih postupaka, incident je izazvao lavinu reakcija, pa su društvene mreže preplavila svjedočanstva nastavnika i profesora koje su također učenici verbalno ili fizički zlostavljali. Ravnatelj Tehničke škole Dražen Blažeka tvrdi da Dragičević neće biti otpušten jer mu je to prvi prekršaj, ali mu je izrečena mjera upozorenja o povredi radne obveze, s mogućnošću dobivanja otkaza ako se nešto slično ponovi.

Dragičević je tada predavao u odjeljenju bravara, gdje su ga, kako on kaže, konstantno provocirali gađajući ga kredama. Na to je reagirao izbacujući nekoliko učenika. Udaljavanje sa sata nije ih zaustavilo te je, kako Dragičević navodi, pri izlasku iz učionice jedan od njih pljunuo na klupu drugom učeniku. Profesor tvrdi da ih nije udario, nego je jednog od dvojice učenika pogurao nogom van, a drugog uhvatio za ramena i lagano ga gurajući usmjerio u kabinet, gdje mu je nekoliko puta gurnuo glavu.

Dvojica su učenika sukob opisala kao znatno veći fizički obračun, a svoje ponašanje su sveli na objašnjenje da su samo razgovarali tijekom sata. Dragičević tvrdi da on nije jedini koji se morao suočavati sa sličnim situacijama. S neposlušnim učenicima morali su se nositi i mnogi njegovi kolege, a, prema njegovu mišljenju, školski psiholog ne pomaže mnogo jer nikad nije primijetio promjenu u ponašanju učenika.

#ijasamfranjo

Iako prije nije bilo fizičkih obračuna, Blažeka potvrđuje da se profesori svakodnevno moraju nositi s učeničkim verbalnim ometanjima, ali da kroz razgovor s njima pokušavaju ispraviti pogrešno ponašanje. No on smatra da njegova škola nije poseban slučaj i da se to događa i u drugim školama u Hrvatskoj.

Blaženka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja, priopćila je da osuđuje njegov postupak, ali da uviđa taj problem u školstvu. Po društvenim mrežama počele su kružiti priče drugih nastavnika koje su objavljene pod oznakom #ijasamfranjo, u kojima najčešće izražavaju podršku profesoru. Mnogi koji su objavili svoja iskustva tvrde da su i sami bili žrtve fizičkog ili verbalnog nasilja.

‘Roditelji ne pokazuju nikakvo poštovanje prema nastavnicima i to se odražava i na ponašanju djece’, smatra učiteljica jedne zagrebačke osnovne škole

“Imala sam učenika s poremećajem u ponašanju zbog kojeg je sustavno patio cijeli razred. Njegovo problematično ponašanje počelo je potkraj prvog razreda s klasičnim simptomima ADHD-a koji je učeniku dijagnosticiran”, podijelila je A. M., učiteljica razredne nastave u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.

Primjeri njegovih ispada uključivali su bacanje učeničkih torbi s prvog kata u dvorište škole, guranje predmeta u odvod umivaonika u učionici, brisanje radova s ploče kako ih drugi učenici ne bi mogli prepisati i pisanje prostota po ploči.

Učiteljica kaže da je pokušala tražiti pomoć stručnih službi ili bi ga poslala kući, ali bi drugi dan opet sve bilo isto. Ona smatra da roditelji ne pokazuju nikakvo poštovanje prema nastavnicima i da se to odražava i na ponašanje djece. Prema njezinu mišljenju, određeni roditelji misle da su profesori krivi za ocjene svoje djece te da zato mogu doći i ponižavati učitelje.

Jedan od profesora sa sličnim problemom je i A. K. koji je predavao glazbeno obrazovanje u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu. Nije imao veće pritužbe, ali jedan razred zadavao mu je velike probleme. Najviše su to bili ispadi verbalne naravi, ali spominje i jedan incident kada je učenik šutao stolac po učionici jer nije dobio željenu ocjenu i udario šakom učenicu s kojom se posvađao.

“Jednom su i roditelji nazočili nastavi i vidjeli ponašanje svoje djece, te mi čestitali na strpljenju, ali osim toga nisu ništa poduzeli”, i danas je iznenađen profesor. Učenike je često slao pedagogu i zvao razrednika, ali ništa se nije promijenilo.

Koliko su prosvjetari zaštićeni

Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem nasilje nad učiteljima ne smatra novitetom i napominje da je još 2014. pokrenuta inicijativa za izmjenu kaznenog zakona. Godinu dana poslije kazneni je zakon izmijenjen i prema njemu radnici prijetnje ne trebaju rješavati privatnom tužbom nego prema službenoj dužnosti. Šprem smatra da zbog mnogo incidenata taj zakon nije dovoljan jer očito ne sprečava sukobe. Napadi učenika ne staju samo na verbalnom nego mogu dovesti i do smrti profesora, Šprem kao primjer navodi slučaj ubojstva profesora iz Varaždina.

“Napadi na profesore prije su se zbivali uglavnom pri kraju školske godine kada se zaključuju ocjene, a sad se događaju i prije toga”, zabrinuta je Šram. Incident u Čakovcu Šprem vidi kao idealnu prigodu za pokretanje razgovora o donošenju boljih zakona za zaštitu učitelja.

Inicijative su pokrenule prosvjetare koji su na kraju izašli na ulice. Tako su 15. prosinca Učiteljske grupe Nastavnici organizirano i Školska zbornica, te Sindikat Preporod organizirali prosvjed pod imenom “Za sigurnu školu”. Poručili su da su škole nesigurne i za učenike, ali i za nastavnike. Predložili su, među ostalim, bolju zaštitu u razredu kao i da se napad na učitelje zakonski odredi kao napad na službenu osobu.

Komunikacija s djecom sve je zahtjevnija, a odrasli im baš i ne daju primjer

Prema mišljenju magistre psihologije Ivone Vratarić Skobe, komunikacija s učenicima sve je zahtjevnija. Djeca većinu vremena provode u umjetnom svijetu, bez interakcije licem u lice. Kao rezultat toga njihove socijalne vještine postaju lošije, a mnogo podražaja koje dobivaju putem tehnologije umanjuje njihovu koncentraciju na sadržaje s manje podražaja. Vratarić Skobe smatra da školsko gradivo zbog svoje opširnosti i manjka zanimljivosti dovodi do još većeg smanjenja koncentracije.

Unutar hrvatskog društva djeca ne dobivaju jasnu sliku o važnosti poštivanja autoriteta i o neugodnim posljedicama za nepoželjna ponašanja, dodaje Vratarić Skobe.

“Osobe iz javnog života koje bi trebale biti uzori vrlo često bježe od odgovornosti, a najčešće prolaze gotovo nekažnjeno. Zbog sporosti kaznenog sustava dobivaju dojam da nepoštivanje autoriteta i kršenje pravila neće dovesti do većih posljedica”, objašnjava Skobe. Napominje i da su roditelji prezaposleni i vrlo malo vremena provode sa svojom djecom, a mnogi od njih odgajaju djecu s vrlo malo jasnih pravila i strukture. Stručnjaci su se fokusirali na prava djece i njihovu zaštitu zanemarujući obveze, što je dovelo do toga da se djeca prečesto pozivaju na svoja prava, ponekada i neopravdano.

“Kada se sve to zbroji, nedostatak socijalnih vještina, osobito tolerancije na frustraciju, slaba koncentracija na sadržaje s manje podražaja, opsežno i zahtjevno gradivo te opća klima u državi i obiteljima gdje su nepoželjna ponašanja rijetko popraćena neugodnim posljedicama, dobivamo mlade koji si daju za pravo na bilo koji način iskazati frustraciju i negodovanje prema bilo čemu i bilo kome na neprimjeren način”, objašnjava Vratarić Skobe.