Foto: Pixabay

O vršnjačkoj diskriminaciji u hrvatskim srednjim školama nerado se govori ili se pak prave da on ne postoji. Dok jedni tvrde da se oni time ne bave ili da ne znaju što bi o tome razgovarali, u Hrabrom telefonu uočavaju blag porast poziva djece vezanih uz nasilje među vršnjacima te zaključuju da je razlog veća svijest djece o tom problemu koja zbog toga sve češće traže pomoć. Mirna Čagalj Farkas i Sara Lulić, psihologinje na Hrabrom telefonu, tvrde da žrtvom nasilja može postati bilo tko jer vršnjaci uvijek mogu pronaći neki razlog, odnosno opravdanje za nasilje.

Doc. dr. sc. Jasmina Božić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe da odgovornost za diskriminatorno ponašanje među vršnjacima u našim srednjim školama nije samo na hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu nego i na globalnim medijskim trendovima.

Nasilni sadržaji u medijima

“Kada su današnje srednje generacije odrastale, na televiziji se prikazivao jedan do dva crtića u 19.15 sati, prije Dnevnika, a danas djeca i mladi imaju mogućnost neprestane zabave 24 sata na dan na TV kanalima i računalnim igrama putem kojim upijaju, među ostalim, brojne primjere nasilnog ponašanja”, pojašnjava Božić.

U području zaštite djece od diskriminacije, iz Ureda pravobraniteljice za djecu tvrde kako se prijave koje dobivaju najčešće tiču diskriminacije koju čine odrasli prema djeci ili postupanja institucija prema djeci, dok su one vezane uz diskriminatorno ponašanje djece rijetke. Ističu da su 2017. zaprimili dvije prijave vršnjačkog nasilja/diskriminacije prema osnovi vjere u osnovnim školama, no iz Ureda napominju da to nikako ne znači da slučajeva diskriminacije nije bilo više i prema drugim osnovama. Također pojašnjavaju da, kada je riječ o ponašanju djece koje sadržava elemente diskriminacije i kojim se povređuju prava druge djece, tada najčešće riječ o vršnjačkom nasilju.

‘Nekolicina u razredu je učenika prihvatila dok ga je ostatak nastavio zafrkavati, ružno se ponašati prema njemu, nisu ga htjeli primiti u društvo i zvali su ga pogrdnim imenima’, govori srednjoškolka Valentina

Pedagoginja Sara Medak ističe da su neznanje i predrasude, iz kojih možda proizlazi određeni strah, vjerojatno najveći uzroci diskriminacije. Drugi razlog je taj što je u adolescenata, zbog samopouzdanja koje je u tim godinama često poljuljano, prisutna želja za stjecanjem socijalnog statusa, pa nasilnici svojim ponašanjem često dolaze do položaja moći u grupi, pojašnjava Medak

“Tako se događa da se djeca nasilno ponašaju prema vršnjacima koji se prema nečemu razlikuju od ostalih, na primjer, prema odijevanju, izgledu, imovinskom stanju, načinu govora, etničkoj pripadnosti, vjerskim uvjerenjima, bolesti, teškoćama u razvoju i slično”, navode iz Ureda. Neslužbeni su podaci su da je Ured pravobraniteljice za djecu lani zaprimio 37 prijava vršnjačkog nasilja u školi, a u 2017. godini bilo ih je 64.

Svijest o problemu raste

Čagalj Farkas i Lulić tvrde da su mnogi pozivi, osim zlostavljanjem u obitelji, potaknuti nasiljem među vršnjacima kao i nasiljem u adolescentskim vezama.

“Danas su tinejdžeri sve svjesniji da su neka ponašanja koja doživljavaju nasilna i da su neprihvatljiva, stoga traže pomoć i na Hrabrom telefonu”, smatraju Farkas i Lulić.

Kao primjer jednog od najčešće spominjanih oblika nasilja među vršnjacima iz Hrabrog telefona navode tjelesno nasilje jer ga je najlakše uočiti. Osim toga ističu da vršnjačko nasilje može biti i verbalno, uz to postoji i socijalno vršnjačko nasilje, a u posljednje vrijeme sve se više govori i o cyberbullyingu, nasilju među vršnjacima putem interneta i društvenih mreža.

Srednjoškolka koja je imala velikih problema sa zdravljem zbog čega je često boravila u bolnici i izostajala iz škole priznaje kako je zbog toga postala metom vršnjačke diskriminacije. Kao da stanje samo po sebi nije dovoljno teško, morala se nositi i s nerazumijevanjem svojih srednjoškolskih kolega.

“Gledali su me kao da sam drukčija, a najgore od svega je bilo to što su svi o tome razgovarali, samo ne sa mnom, nego meni iza leđa”, priznaje.

Njezino iskustvo bilo je naravno popraćeno izbacivanjem iz društva, usamljenim školskim odmorima i neprestanim osjećajem nelagode.

Važnost prevencije

Srednjoškolka Valentina prisjeća se prošle školske godine kada je u njezin razred došao dečko koji je bio musliman. Zbog običaja koji se razlikuju od naših, ubrzo je postao predmetom ismijavanja.

“Dio razreda je učenika prihvatio dok ga je ostatak nastavio zafrkavati, ružno se ponašati prema njemu, nisu ga htjeli primiti u društvo i zvali su ga pogrdnim imenima”, govori Valentina.

Rezultat svega toga bio je njegovo prebacivanje u drugu školu nakon prvog polugodišta. Kako bi se diskriminacija među srednjoškolcima smanjila, doc. dr. sc. Jasmina Božić navodi da učenike treba poučavati razumijevanju i uvažavanju stajališta drugih etničkih ili vjerskih skupina, poučavati ih o povijesti religija i običaja, a učenje svjetskih jezika treba kombinirati s učenjem lokalnih jezika u sklopu dvojezične nastave.

Foto: Pixabay

“Potrebno je odabirati među odgojno-obrazovnim pristupima i materijalima koji u svijetu i u nas postoje desetljećima: obrazovanje za ljudska prava, interkulturalno obrazovanje, građansko obrazovanje, odgoj za mir, odgoj za nenasilno rješavanje sukoba”, ističe Božić.

Pedagoginja Sara Medak pojašnjava da je za sprečavanje navedenog problema vrlo važna prevencija. Primjerice, dan ružičastih majica, poznatiji kao Pink Shirt Day, program je prevencije vršnjačkog nasilja, a obilježava se zadnje srijede u mjesecu veljači.

“Važno je da nauče slušati i da uče jedni od drugih, time oni postaju snošljiviji i spremniji za prihvaćanje različitosti”, ističe Medak.

Zaostalost sustava

Renata i Mihael Šanko, voditelji su webmagazina koji se bavi roditeljstvom i roditelji koji žive s obitelji u Irskoj. Koristeći osobni primjer navode da je ono što čini razliku veza između roditelja, učitelja i mjerodavnih ustanova koje rade zajedno u korist djeteta. Ističu da je upravo to karika koja Hrvatskoj nedostaje. Također iznose da hrvatske škole jednostavno nemaju alata ni volje nositi se s problemima vršnjačkog nasilja na adekvatan način te napominju da su djeca u cijeloj priči najmanje kriva.

“Prema našem mišljenju, školski sustav je zakazao, bio je loš prije 15 godina kada smo mi išli u školu, a vidimo da je loš i danas”, smatraju Renata i Mihael.

Rješenje vide u edukaciji roditelja koji sa svojom djecom trebaju otvoreno razgovarati o problemu nasilja, a od škola i ravnatelja trebaju zahtijevati odgovornost i prijavljivati svaki problem.