Erasmus je za mnoge simbol studentske slobode, rasta i novih prilika. No iza idealne razglednice kriju se i problemi. Visoki troškovi, prevare, usamljenost, birokracija... Što kada san o studiranju u inozemstvu naiđe na stvarne prepreke? Postoje različite vrste programa, a najpoznatiji su Erasmus+ projekti i Erasmus razmjene na dulje vrijeme.
Zašto svi žele otići?
Erasmus program jedan je od najprepoznatljivijih projekata Europske unije i godišnje omogućuje stotinama tisuća studenata da dio studija provedu u inozemstvu. Razlozi zbog kojih mladi žele otići su višestruki, a za mnoge studente, Erasmus nije samo akademska mobilnost, već i životna prekretnica. Program godišnje obuhvaća stotine tisuća mladih. Samo u 2023. godini, Erasmus je omogućio mobilnost za više od 700.000 sudionika u visokom obrazovanju. Prema podacima Europske komisije i istraživanjima Erasmus Student Networka, studenti najčešće navode da im je razmjena omogućila jezično usavršavanje, bolju prilagodbu različitim kulturama i razvijanje samopouzdanja i samostalnosti.
ESNsurvey XV pokazuje pak da je čak 72,5 posto studenata bilo zadovoljno uslugama svojih sveučilišta domaćina, osobito u segmentima poput dostupnosti akademskih resursa (ocjena 4,39/5), pristupa profesorima (4,20) i društvenog života na kampusu (4,19). Osim toga, Erasmus potiče i dugoročni društveni angažman. Više od 43 posto studenata nakon mobilnosti želi postati mentor budućim sudionicima, ambasador programa ili član međunarodnih studentskih organizacija poput ESN-a.
Uz pozitivna iskustva studenata s razmjena, i Erasmus+ projekti sve se češće prepoznaju kao iskustva vrijedna odlaska. Lucia Palinić, studentica Fakulteta političkih znanosti (FPZG) koja uređuje i društvene mreže Globala, sudjelovala je u nekoliko projekata i kaže da definitivno nije zažalila što je otišla.
‘‘Dobila sam ponudu da idem kao zamjena u Njemačku. Iako me bilo strah što nikoga ne poznajem, prihvatila sam ponudu i otišla sama, a na kraju mi je to ostalo u sjećanju kao jedno od ljepših putovanja u životu‘‘, ispričala je studentica. Palinić je osim Njemačke do sad bila na projektima u Latviji i Estoniji, a trenutno planira i odlazak u Rumunjsku. Na projektima je upoznala nove ljude, među kojima su i njezina trenutna cimerica te najbolji prijatelj. Palinić tvrdi da su projekti pozitivno utjecali na nju.
‘‘Kada se nađete u takvim situacijama, s puno nepoznatih ljudi, jednostavno ste primorani komunicirati s njima, upoznavati se i družiti. To je dobro utjecalo na mene jer sam postala komunikativnija, otvorenija i još više ekstrovertirana, nego što sam bila‘‘, rekla je. Ističe i da Erasmus+ projekti ne idu nužno preko faksa, već se često studenti samostalno prijavljuju putem platformi i društvenih mreža. Smještaj joj je bio osiguran, a troškovi puta refundirani. U njezinu slučaju, sve je funkcioniralo glatko.
Što kada sve krene krivo?
Iako Erasmus često djeluje kao ulaznica za nezaboravno iskustvo, brojni studenti suočavaju se s ozbiljnim izazovima. Prema International Student Housing Reportu iz 2022. godine čak 25 posto studenata bude prevareno tijekom potrage za smještajem, najčešće putem lažnih oglasa na društvenim mrežama. Većina ih koristi neprovjerene izvore poput Facebooka i oglasnika što povećava rizik od prijevara. Uz to, čak trećina studenata nije dobila adekvatnu pomoć pri traženju smještaja od sveučilišta.
Financijska situacija dodatno otežava boravak. Gotovo 50 posto studenata stipendijom ne može pokriti ni polovicu troškova stanovanja, a trećina mora unaprijed platiti više od jedne mjesečne stanarine. Kašnjenje stipendija, visoki depoziti i izostanak institucionalne podrške čine Erasmus iskustvo, koje bi trebalo biti prilika za rast, izvor ozbiljnog stresa i nesigurnosti za velik broj mladih.
Osim toga, kompleksni administrativni postupci i nedostatak jasnih informacija mogu obeshrabriti studente koji su u procesu odlaska na neki od Erasmus projekata. Neki odustaju od programa zbog opsežne papirologije i neadekvatne podrške institucija. Također, prilagodba novoj kulturi i jeziku može biti izazovna, što kod nekih studenata izaziva osjećaj usamljenosti i anksioznosti. Institucionalna podrška varira među sveučilištima, a često nedostaje strukturirana priprema i mentorstvo za studente koji se pripremaju za Erasmus iskustvo.
Prema izvješću, nedostatak informacija o uvjetima smještaja (41 posto) i pretjerano visoki depoziti u iznosu većem od jedne mjesečne stanarine (49 posto) najčešći su problemi koje studenti prijavljuju.
A da nisu sva Erasmus iskustva pozitivna, potvrđuje i Tea Nimčević, također studentica FPZG-a koja je odlučila otići na razmjenu u Milano da bi na kraju odustala zbog loše organizacije i previsokih troškova.
‘‘Već u početku krenuli su problemi. Prvo sam pogreškom fakulteta završila u ljetnom umjesto u zimskom semestru. Kada sam napokon krenula tražiti smještaj, stanovi su bili preskupi, preko 700 eura mjesečno, a studentski dom nije bio opcija jer je riječ o privatnom fakultetu‘‘, ispričala je Nimčević. Pokušala je pronaći smještaj putem Facebooka, foruma i preporuka, ali kako kaže, čak i kada je našla potencijalne stanove, ljudi joj se nisu odgovarali ili su oglasi bili prijevara.
"Pet mjeseci sam tražila. Najveći problem bili su oglasi za stanove koji nisu ni postojali. Tada sam odustala", rekla je studentica.
Osim financijskog i emocionalnog pritiska, najveći problem bila je izostanak konkretne institucionalne podrške s obje strane.
‘‘Nisam imala baš neku potporu. Javila sam se fakultetu u Milanu, ali oni su me prvo ignorirali, a zatim poslali neke linkove koje sam već imala. Naš fakultet također nije bio od pomoći. Rekli su da to nije njihov problem i da se javim fakultetu u Milanu‘‘, objasnila je Nimčević.
Sustav ne pomaže dovoljno
Unatoč tome što Erasmus nudi izvanredne prilike za akademski i osobni razvoj, brojni studenti ističu kako sustav podrške nije uvijek adekvatan. Mnoge visokoškolske institucije pružaju osnovne informacije o programu, no često nedostaje strukturirana priprema i mentorstvo koje bi studentima pomoglo u snalaženju u novom okruženju. Prema Erasmus standardima kvalitete, ustanove su dužne osigurati potporu prije, tijekom i nakon mobilnosti, uključujući pravodobne i konkretne odgovore na pitanja i nedoumice sudionika, što nije uvijek slučaj. Ne postoji ni mehanizam za nadzor provedbe tih pravila. Preporučuje se pružanje informacija o životnim troškovima, zdravstvenoj skrbi, kulturnim razlikama i lokalnoj integraciji, što u praksi često izostaje.
