Dvije godine - toliko je prošlo otkad je najveći val prijava za spolno uznemiravanje zapljusnuo Sveučilište u Zagrebu. Nekoliko mjeseci - toliko je trebalo da svjetla medijskih reflektora oslabe, a sastavnice Sveučilišta zaborave da je problem postojao i vrlo vjerojatno i dalje postoji. Svo to vrijeme žrtve uznemiravanja, poput naše sugovornice Ane (koju ćemo tako zvati za potrebe članka, a čiji su podaci poznati redakciji) ne mogu zaboraviti što su proživjele.
"Moj mentor je jedini znao za moju situaciju i sva sreća da sam imala njega. On je tom profesoru čak i fizički prijetio u jednom trenutku. A kada jedan docent mora reagirati vulgarno i nasilnički, onda je jasno da nešto smrdi, da sustav ne funkcionira. Jer da funkcionira, on bi mi rekao što mogu napraviti", objašnjava Ana i dodaje da ju je profesor pratio u stopu - gdje je bila ona, bio je i on. Pa čak i na proslavi njezine diplome.
Sastavnice prepuštene same sebi
O tome kako se ponaša prema njoj ovisilo je je li pijan ili trijezan. Kada je bio trijezan bio je miran, nije bio agresivan, onda ju je psihički zlostavljao, kako kaže, "na fin način". A kada je bio pijan onda si je dozvoljavao i poneki fizički kontakt, otpuštao je sve kočnice. Prijavljen je po službenoj dužnosti 2021., a prijava je odbačena jer spolno uznemiravanje nije bilo uvedeno kao kazneno djelo u Kaznenom zakonu iz 1997. koji je tada vrijedio.
U prva dva mjeseca 2021. godine na Sveučilištu je zaprimljeno oko 60 prijava za spolno uznemiravanje i to, redom, po broju prijava - na Akademiji dramske umjetnosti, Akademiji likovnih umjetnosti, Veterinarskom fakultetu i Filozofskom fakultetu. Do prve polovice 2021. taj broj se udvostručio. Usporedbe radi, prema službenoj statistici Ministarstva unutarnjih poslova, u cijeloj zemlji je godinu ranije bilo ukupno 35 prijava protiv spolnog uznemiravanja, a 2018. godine njih ukupno - 30. Stoga smo odlučili istražiti je li se na Sveučilištu poduzelo išta konkretno da bi se zaštitilo žrtve i sankcioniralo počinitelje - jesu li svi fakulteti usvojili posebne pravilnike koji bi regulirali isključivo pitanje spolnog uznemiravanja, kakvi su stavovi nove Uprave Sveučilišta te kako sve to izgleda iz perspektive žrtve. Rezultati su poražavajući.
#NisamTražila
Nakon što je srpska glumica Milena Radulović optužila za seksualno uznemiravanje sveučilišnog profesora i redatelja Milana Aleksića, regija je dobila svoju inačicu #MeeToo pokreta, pokret #NisamTražila. Na Facebooku je osnovana istoimena grupa u kojoj su se počela nizati svjedočanstva žena o seksualnom uznemiravanju i nasilju. Među nebrojenim ispovijestima istakle su se one o profesorima sa zagrebačkog Sveučilišta. S prijavama se među prvima susrela Akademije dramske umjetnosti i tadašnja dekanica Franka Perković Gamulin koja je javno poticala sve studente da prijave uznemiravanje. U razgovoru za Global, tada je rekla da su joj se kolege s drugih fakulteta javljali da ih savjetuje kako postupati. Nisu se javljali Sveučilištu nego dekanici jednog fakulteta. To dovoljno govori o činjenici kako se Sveučilište nosilo s problemom.
Godinu dana nakon afere koja je uzdrmala akademsku zajednicu, u veljači 2022., Akademija dramske umjetnosti donijela je Pravilnik o prevenciji i zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja, ucjenjivanja i različitih oblika diskriminacije, a Pravni fakultet Pravilnik o zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije. Ostali fakulteti izgleda nisu vidjeli potrebu za posebnim pravilnicima.
'Bivši rektor se svojim izjavama i postupcima izrugivao žrtvama'
"Nitko nam se od drugih sastavnica Sveučilišta nije javio ili tražio savijet radi donošenja ili primjene našeg Pravilnika", ističe profesorica Zlata Đurđević koja je inicijatorica i jedna je od devet profesorica s osam katedri Pravnog fakulteta koja je u proljeće 2021. kada se doznalo za 60 slučajeva seksualnog uznemiravanja okupila kolege i počela izradu pravilnika.
"Sveučilište u Zagrebu ni fakulteti početkom 2021. nisu ništa poduzeli da procesuiraju te slučajeve kršenja ne samo akademske etike, već i hrvatskih zakona iz radnog, antidiskriminacijskog i kaznenog prava. Nije bilo niti jednog postupka, što znači da mehanizmi zaštite nisu postojali ili su bili nedostupni i neučinkoviti", naglašava Đurđević.
Ona smatra da su posebno bile iritantne seksističke izjave tadašnjeg rektora Damira Borasa koji je, iako najodgovornija osoba u sustavu, jasno dao do znanja ne samo da ne misli pozvati na odgovornost osobe koje su prijavljene niti voditi postupke u kojima bi se utvrdilo što se dogodilo, već upravo suprotno.
"Rektor se svojim izjavama i postupcima izrugivao žrtvama i evidentno stavio na stranu moćnih muškaraca koji su počinitelji takvih nedjela. Bilo je jasno da se radi o godinama zapostavljenom problemu s dokazima o sistemskoj opstrukciji zaštite žena od seksualnog uznemiravanja i diskriminacije", objašnjava Đurđević. Dodaje da je za nju kao ženu i profesoricu na Sveučilištu to bilo nepodnošljivo te da je osjećala odgovornost da nešto napravi.
Početna podrška polako je blijedjela
Đurđević i kolegice smatrale su da je potrebno da se Pravni fakultet aktivira. Tražile su da se sazove izvanredna sjednica Vijeća, na kojoj će se raspraviti i donijeti Izjava koju su pripremile i u kojoj su tražile od Senata i od drugih sastavnica Sveučilišta da uspostave djelotvorne i neovisne mehanizme za procesuiranje i sankcioniranje seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije.
U prvim danima naišle su na veliku potporu kolegica i kolega iz Vijeća pa je izjava izglasana 12. veljače 2021. velikom većinom od 121 glas za, niti jednog protiv te jednog ili dva suzdržana. Početna podrška i zamah polako je slabio i blijedio kako je svaki sljedeći korak uslijedio.
"Pravilnik je izigran već na početku, jer očito naša sveučilišna zajednica i dalje ne može prihvatiti da Povjerenstvo za zaštitu studentica od seksualnog uznemiravanja, treba biti izabrano demokratski i neovisno o Upravi jer odlučuje o protuzakonitom ponašanju osoba na poziciji moći. Naime, protivno odredbama Pravilnika dekan je Vijeću predložio samo jednu listu s članovima Povjerenstva, među kojima nije bila niti jedna profesorica koja je inicirala Pravilnik", ističe Đurđević podcrtavajući i jednu simboličnu odluku koja dočarava neshvaćanje biti Pravilnika, a to je da je Pravilnik namijenjen zaštiti primarno studentica, odlukom Vijeća pisan u muškom rodu.
Pitamo profesoricu, zna li kakva je situacija sada, više od godinu dana od primjene Pravilnika. Odgovara da nije upućena jer Povjerenstvo koje je u obvezi podnijeti godišnje izvješće to još nije učinilo. Od Povjerenstva Pravnog fakulteta zaprimili smo odgovor da od trenutka implementacije do danas nisu zabilježene prijave te da se Povjerenstvo educira i raspravlja o strategijama veće vidljivosti.
Fakulteti se slabo odazivaju
Pokušali smo saznati kako su na ostalim fakultetima uređeni modeli prijava, s koliko su se prijava susreli te imaju li poseban pravilnika o zaštiti od seksualnog uznemiravanja ili ga namjeravaju izraditi. Upit smo krajem prošle godine poslali svim sastavnicama. Odgovorilo je njih sedam. To su - Arhitektonski fakultet, Fakultet prometnih znanosti, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Fakultet šumarstva i drvne tehnologije, Prehrambeno-biotehnološki, Prirodoslovno-matematički i Stomatološki fakultet.
Jedino PMF planira izradu posebnog pravilnika kojim bi se studentice i studente zaštitilo od spolnog uznemiravanja, dok se preostali oslanjaju na Pravilnik o studiranju, Pravilnik o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova i slično, te na činjenicu da do sada nije bilo prijava. To je, izgleda, jamstvo da i neće biti.
I dok je ostatku fakulteta naš službeni upit možda završio u neželjenoj pošti, možda se zagubio, a možda su zaista imali i namjeru odgovoriti u posljednjih šest mjeseci, ali nikako nisu stigli, odučili smo istražiti može li se barem na internetskim stranicama fakulteta doći do informacija. Većina fakulteta na webu u sekciji dokumenata ima obrasce i pravilnike o prijavi "nepravilnosti" ili etički kodeks te etičko povjerenstvo, na što uostalom obvezuje i zakon, ali posebnog pravilnika - nema.
Niti u rektoratu do danas nismo saznali ništa konkretno o mjerama koje bi jednom trebale stupiti na snagu. Novi rektor Stjepan Lakušić imenovao je nikad više prorektora, među njima i prorektoricu za etiku - izvanrednu profesoricu Pravnog fakulteta Anamariju Musu. U kratkom telefonskom razgovoru prije nekoliko mjeseci Musa nam je potvrdila da Sveučilište, radi na sveobuhvatnom etičkom pravilniku koji bi trebao obuhvatiti i navedenu problematiku neprihvatljivog ponašanja, odnosno spolnog uznemiravanja na sastavnicama. Ipak, detalje do sada nismo doznali. Naime, prorektorica, iako smo pisani upit s pitanjima ponovili nekoliko puta do danas nije uputila nikakav službeni stav i odgovor Sveučilišta.
Posljedice se osjećaju
Rektor Lakušić, bivši dekan Građevinskog fakulteta, u svojim istupima tijekom mandata nije mnogo puta govorio o ovoj problematici. Po kuloarima je već prozvan rektorom za obnovu s obzirom na zadatak koji je postavljen pred njega. Glavni zadatak nužne obnove sastavnica nakon potresa tako je zasjenio ostale prioritete, a kako i ne bi kada nešto više od dva mjeseca prije isteka produženog roka za korištenje sredstava iz Fonda solidarnosti Europske unije, gotovo 20 sastavnica pa i sam rektorat i dalje čekaju na veliku selidbu koja će označiti početak obnove.
I dok se fakulteti pokušavaju obnoviti i uljepšavati izvana, truli su iznutra. Truli su tamo gdje trebaju biti najzdraviji. Kako drukčije objasniti činjenicu da je Ana s početka priče, koja je upisala fakultet koji je htjela i voljela, zamrzila svoju diplomu i struku. Kako objasniti da nije reagirala ranije jer se bojala da neće diplomirati, jer je znala da sustav ne funkcionira?
Jedan profesor joj je, govori nam, nakon što ju je srušio na usmenom, otvoreno rekao: "Kolegice, pa znate kako se ispit može proći".
"A ti u tom momentu ispadaš glup, ne možeš vjerovati da ti to govori čovjek sijede kose, koji je pred penziju, koji ima djecu, unučad….", prisjeća se, a s tim profesorom se više nije susretala, za razliku od profesora protiv kojeg je i podignuta prijava koja se odbacila.
Prisjeća se i da su na fakultetu svi znali kakav je 'on' – taj profesor, koji je nakon ove afere napokon dobio otkaz. Još u njezino vrijeme kružile su priče o njemu, a ništa se nije poduzelo. Njezin slučaj, doznali smo, nije jedini, a najgore u cijeloj priči jest što nitko nije reagirao, iako je praktički bila javna tajna što se događa na klinikama i u dežurstvima, posebice noćnima. Kada sustav ne štiti, jedina opcija, priča nam Ana vidno razočarana sudskim rješenjem, jest izlazak iz anonimnosti i izlaganje privatnoj tužbi i gonjenju počinitelja koje ne košta samo vremena i novca već i žrtvu tjera da ponovno proživljava traumu.
Nažalost, u situaciji kada sustav i zakon ne pružaju zaštitu, pojedinci su počeli uzimati pravdu u svoje ruke pa je tako profesor koji je uznemiravao i druge studentice i sam fizički napadnut, no to ga nije sputalo da nastavi, štoviše. Ana se cijele situacije prisjeća s nelagodom i danas kada je praktički u četrdesetima.
Problem neće nestati ako se o njemu ne govori
"Naježim se. Taj njegov pijan izraz lica nikad neću zaboraviti", zaključuje. Sa svojim križem nije se mogla sama nositi već je morala potražiti psihološku pomoć. No u tom trenutku nije znala da je izvor njezinih problema iskustvo koje joj je priuštio ovaj nasilnik.
"Išla sam s idejom – preopterećena sam, radim, studiram i onda sam znala spomenut neke situacije pa je psihijatrica shvatila da se jedna individua cijelo vrijeme provlači. Ja sam to cijelo vrijeme potiskivala i govorila si - izdrži, proći će, jaka si", govori.
No, nije prolazilo. Borila se s depresijom i anksioznošću.
"Krivila sam sebe, zbog izgleda, propitivala sam se i mislila sam da je moja krivica i onda je psihijatrica shvatila koliko je stanje ozbiljno i tada sam završila na antidepresivima. Radili smo zatim još dugo na tome da osvijestim da nije moja krivica, da jednostavno postoje takvi ljudi i da sam se nažalost susrela s tim", objašnjava Ana.
Ipak, nada se i vjeruje da će njezin istup konačno nešto pomaknuti s mrtve točke, ako ništa barem ohrabriti one koji sada čitaju ove retke, a doživjeli su ili doživljavaju isto, da podignu glas koliko god teško bilo i koliko god ih bilo strah te da prijave nasilje i nasilnika.
Na kraju priče ostaje dojam da na zagrebačkom Sveučilištu postoje mali pomaci po pitanju, ako ničeg drugog, onda podizanja svijesti da problem postoji. No itekako nedostaje proaktivnosti, prevencije i kreiranja pravnih akata koji bi kaznili počinitelje i zaštitili žrtve te detektirali neprihvatljivo ponašanje na vrijeme. Barem dok ne stigne najavljena strategija kao krovni dokument, jer do tada je sve ostavljeno sastavnicama na dušu.
