Foto: Pixabay
Prof. psih. Ivana Mrgan

Sve se više govori o identifikaciji i prevenciji nasilja, ipak nasilje u partnerskim vezama prolazi nezamijećeno, osim ako ga neki događaj koji dospije na naslovnice stavi u prvi plan. Temu prati stigmatizacija i disperzija odgovornosti. Često se pribjegava paušalnim kritikama kako si je “sama odabrala partnera” ili zazivanja odgovornih u stilu “neka institucije rade svoj posao”.

Ideja da se to može dogoditi bilo kome narušava naš osjećaj kontrole, a prva reakcija na nelagodan osjećaj bespomoćnosti često je odricanje odgovornosti. U tom kontekstu šutnja odmaže prevenciji i otežava identifikaciju i suočavanje s nasiljem, a ono je često i, nažalost, ponekad teško prepoznatljivo.

Tako je 2006. CESI-jevo istraživanje pokazalo kako je više od dvije trećine mladih izjavilo je da je doživjelo nasilno ponašanje partnera/partnerice, a nešto manje od pola ispitanika/ispitanica izjavilo je da se u vezi barem jednom agresivno ponašalo prema partneru/partnerici. Dodatno se pokazalo kako su prisutnija nasilna ponašanja kojima se nastoji dominirati i kontrolirati osobu, tj. emocionalno nasilje. Nažalost, istraživanje je pokazalo i da ti posesivni obrasci nisu prepoznati kao nasilje.

Kako nasilje uglavnom ima funkciju iskazivanja moći, tj. kontrole pa je vrlo vjerojatno da će nakon početnih situacija uslijediti nove, češće i intenzivnije. Teško je sasvim točno procijeniti, ali postoje određeni faktori rizika koji su povezani sa sklonošću nasilnim ponašanjima, ali i viktimizaciji. Često je riječ o osobama nižeg samopoštovanja i narušene slike o vlastitoj vrijednosti, osobama koje prihvaćaju rodne stereotipe, slabije samokontrole ili lošije razvijenih komunikacijskih vještina. Dodatno, permisivni stavovi prema nasilju povećavaju vjerojatnost pojavljivanja takva ponašanja. Svatko od nas može pridonijeti rješavanju problema.

U slučaju da znate nekoga za koga sumnjate da je u nasilnoj vezi svakako:

  • aktivno slušajte bez davanja savjeta, ako nisu traženi. Pružite bezuvjetnu potporu i eventualno razgovarajte o mogućim rješenjima;
  • normalizirajte stanje i uklonite sumnju ili krivnju o tome da je on/ona odgovorna/kriva;
  • dajte do znanja da ste tu za nju/njega bez nametanja rješenja s jasnom porukom da ima vašu potporu što god odlučio/odlučila;
  • poštujte njegove/njezine osjećaje i usmjerite energiju na pružanje podrške i osnaživanje osobe te izbjegavajte zamjeranje, prosuđivanje ili kritiku;
  • očekujte buru emocija, čak i podvojene emocije, zbunjenost, ostanite oslonac i sigurna luka. Ne možete pružiti potporu ako ste i sami preplavljeni;
  • pružite podršku i prikupite informacije o mogućim rješenjima s idejom da se osoba može i predomisliti o postupanju.

RUBRIKA U SURADNJI S:

prof. psih. Ivana Mrgan,
kognitivno-bihevioralna terapeutkinja

Centar za osobni razvoj Apsiha

E-mail: ivana@apsiha.hr