Malo je događaja koji izazivaju tako predvidljive reakcije kao masovne pucnjave u školama u SAD-u. Dok jedna strana političkog spektra daje do znanja da će im oružje, kako je rekao bivši predsjednik Nacionalne puškarske asocijacije (NRA) Charlton Heaston, biti oduzeto samo iz njihovih “hladnih, mrtvih ruku”, druga zagovara “kontrolu oružja” – riječi koje iz političkog slogana nikad ne prerastu u ikakav ozbiljan prijedlog zakona.

Prema gotovo istom su se scenariju nizali događaji neposredno nakon nedavne pucnjave u Parklandu u Floridi. Ono što taj slučaj čini specifičnim akteri su koji su se našli na strani koja zagovara povećanu kontrolu oružja – učenici koji su krvoproliće preživjeli te ubrzo nakon njega postali najglasniji u raspravi.

Spektakl umjesto foruma

U CNN-ovoj raspravi o kontroli oružja s jedne su strane pozornice sjedili učenici koji su preživjeli nedavnu tragediju, a s druge ljudi raznih političkih stavova, među kojima su bili i zagovornici slobode posjedovanja oružja. Iako najavljen kao forum tijekom kojeg će obje strane imati prigodu izraziti svoja i čuti tuđa mišljenja, cijeli je događaj poprimio atmosferu spektakla.

Rasprava je ubrzo prerasla u borbu za naklonost publike, one u dvorani i one pred malim ekranima. Sve se to događalo bez mnogo razmišljanja o utjecaju koje tolika medijska pozornost može imati na one koji su tjedan prije proživjeli traumatično iskustvo.

‘Zbog svoje ranjivosti i osjećaja tzv. krivnje preživjelih, traumatizirani učenici mogu dati izjave koje inače ne bi dali’, navodi psihologinja Kuterovac Jagodić

“Gotovo svi koji su traumatizirani neposredno nakon događaja nemaju još uspostavljene načine za nošenje s njima. Zbog svoje ranjivosti i osjećaja takozvane krivnje preživjelih (‘Zašto oni a ne ja? ‘) mogu dati izjave koje inače ne bi dali kada im emocije ne bi zasjenile sposobnost kritičkog razmišljanja”, objašnjava prof. dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić, predstojnica Katedre za razvojnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Događaj je epitomizirao raspravu o oružju, koja se češće vodi kako bi se prikupili glasovi i probudio entuzijazam glasačkog tijela uoči izbora, nego da bi se umanjio broj budućih napada. Sintagme poput “kontrola oružja” realpolitički su korisne jer ih svaka osoba može protumačiti kako želi. Stoga se pozivi na strožu kontrolu često prevode u “želimo spriječiti pucnjave”, bez potrebe da se objasni kako bi se to učinilo.

Puko privlačenje gledanosti?

Istodobno upozorenja o ljudima koji žele zaplijeniti oružje ponekad graniče sa širenjem histerije. Dan nakon rasprave na CNN-u, glasnogovornica NRA-a Dana Loesch rekla je kako “mnogi u tradicionalnim medijima obožavaju masovne pucnjave”, te pojasnila da je to tako “zbog ljubavi prema gledanosti. Plačljive bijele majke donose gledanost vrijednu zlata.”

Pucnjava u Floridi neće biti posljednja tragedija takvog tipa. Rasprave koje će uslijediti ponovno će biti zatrovane idejom da oni koji se protive nisu samo u krivu, nego i zli. I ponovno će velika odgovornost biti na medijima. To ne znači da se razgovori sa žrtvama ne mogu voditi, nego da se one ne bi trebale koristiti kao ideološko oružje.

“Svako intervjuiranje trebalo bi se organizirati u trenutku kada one budu imale više raspoloživih emocionalnih i kognitivnih kapaciteta da spoznaju sve aspekte događaja”, zaključuje Kuterovac Jagodić.