Foto: Pixabay

U rujnu 2017. navršile su se četiri godine od pokretanja inicijative One Belt One Road, megaprojekta kojim Kina nastoji razviti mrežu trgovinskih veza na euroazijskom prostoru, sredstvima kao što su ulaganja, izgradnja infrastrukture, željeznica i luka.

Projekt je inicirao sam vrh kineske vlade pa ima i geopolitičku dimenziju, a to znači i određene prepreke u realizaciji. One Belt One Road (Jedan pojas, jedan put) uključuje kopneni i morski koridor pod imenom Put svile, prema istoimenoj mreži važnih trgovačkih ruta što su povezivale Europu s Azijom u antičko doba.

Najveći projekt u povijesti

Prof. dr. sc. Ljubo Jurčić, pročelnik Katedre za međunarodnu ekonomiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kaže da je ovo najveći projekt u ljudskoj povijesti.

“Kad bi se realizirao u cijelosti, prolazio bi kroz šesnaest zemalja (uz Kinu) te se vezivao na još pedesetak zemalja. Put svile sastavni je dio ukupnog kineskog razvoja; ne samo u trgovinsko-ekonomskom nego i u političkom smislu te dolazi u doba kad Kina prvi put u svojoj dugoj povijesti pokazuje da želi postati hegemon”, objašnjava.

Ambicioznim projektom najmnogoljudnija zemlja širi utjecaj u Euroaziji

Govoreći o dosadašnjim postignućima Puta svile, Kristijan Kotarski, stručnjak za međunarodnu političku ekonomiju s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ponajprije ističe stvaranje Azijske banke za infrastrukturalne investicije (AIIB) koja broji čak 59 država članica (od čega 15 članica Europske unije), kao i BRICS Banke za razvoj, alternative Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj. Djelovanjem takvih institucija, Kina nastoji ojačati svoj regionalni položaj i zamijeniti slične “zapadne” modele.

Zaštitnica manjih država

Ono što Kini ipak treba, čega (za razliku od SAD-a) nema dovoljno, jest soft power, sposobnost širenja vlastitog utjecaja koji ne počiva na izravnoj prisili nego na određenim privlačnim faktorima – ekonomskim, kulturološkim, socijalnim, zbog kojih bi joj se države bile voljne “prikloniti”. Što se tiče djelovanja na području EU-a, Jurčić i Kotarski ističu fokus Kine na produbljivanje veza s državama srednje Europe, članicama poput Mađarske i Poljske, slučajno onima koje se u liberalno-demokratskim vrijednostima najviše udaljuju od Europske unije.

“Kinezi su manjim EU-ovim članicama dali ponešto veća glasačka prava u AIIB-u u odnosu prema uplaćenom kapitalu, dok veće članice poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije imaju više uplaćenih sredstava u AIIB-u u odnosu prema njihovim pravima.

Važno postignuće je osnivanje Azijske banke za obnovu i razvoj koja broji 59 članica, navodi Kristijan Kotarski

Takvo odstupanje dio je kineske ofenzive šarma kojom se ona nastoji profilirati kao zaštitnik interesa manjih država koje nemaju velikog utjecaja u globalnim poslovima”, navodi Kotarski i dodaje da Kina mnogo radi i na bilateralnoj osnovi s manjim državama “gladnima kineskih investicija”.

Ipak, s obzirom na to da je relativno novi igrač u međunarodnoj areni, pitanje je hoće li društveno uređenje Kine (s elementima autoritarizma: regulacija internetskog sadržaja, manjak karakteristika tržišne ekonomije) naštetiti njenim ambicijama za širenje utjecaja, jer takav sustav nije kompaktibilan s mnogim državama koje su u planu One Belt One Road inicijative.

Stotine malih projekata

“Dok EU 80 posto svoje javne nabave drži otvorenom za partnere iz cijelog svijeta, Kina taj broj drži na samo 14 posto, štiteći svoje sektore”, navodi Kotarski kao primjer te dodaje da sumnja u dugoročnu učinkovitost projekta, osim navedenog i zbog toga što kineski instituti ne provode koordiniranu politiku u pogledu provođenja kontakata sa srednjoeuropskim državama.

No Jurčić s Ekonomskog fakulteta objašnjava da Kinezi ovaj projekt ionako ne doživljavaju kao jedan jedinstveni nego kao stotinu malih i zasebnih projekata, te da premda neće svi, mnogo njih će uspjeti. Uostalom, treba imati na umu da je u One Belt One Road inicijativi važan aspekt povezivanje same unutrašnjosti Kine koja je u odnosu prema brzo rastućim kineskim obalnim gradovima u prošlosti bila zanemarena. Tim činom će najmnogoljudnija država na svijetu postati povezanija i jača, sposobna za nove geopolitičke korake: osvajanje regije i širenje utjecaja prema zapadu u idućim desetljećima.