Foto: Pixabay

Iran gori, ljudi se na ulicama bore za goli život, dok istodobno prosvjedi sve više eskaliraju. Slika je to koju su prenijeli zapadni mediji i koja je nedavno obišla svijet. Prema CNN-u, prosvjedi su počeli sredinom studenoga zbog objave o porastu cijena naftnih derivata za 50 posto, a poslije i 300 posto, a koju je iznijela Iranska nacionalna naftna kompanija (NIOS). Sve je dodatno pojačano odlukom iranske vlade o privremenoj suspenziji komunikacije putem internetske veze.

Građanski neposluh

“Nije sve ni crno niti bijelo”, upozorava i Hassan Haidar Diab, novinar Večernjeg lista te stručnjak za događanja na Bliskom istoku. Sve je počelo mirno, ali se sve ubrzo zakompliciralo paljenjem objekata i korištenjem oružja te se, kako navodi CNN, sigurno zna da ima žrtava, iako točan broj nije poznat.

Diljem zemlje iranska je vlada privela više od tisuću prosvjednika, a poslije onemogućila internetsko komuniciranje. Problem geneze građanskog neposluha, djelovanja službenih institucija i razvoja prosvjeda istaknuo je i Haidar Diab. “Što bi ti da si policajac i vidiš kako civili pucaju po drugim ljudima, paleći i uništavajući… što bi napravio?”, retorički pita Večernjakov novinar.

‘Zašto niti jedan mainstream zapadni medij nije objavio vijest o tome kako su poslije na ulice, kao podrška režimu, izašla tri milijuna ljudi? U veljači se, kada sam posljednji put bio u Iranu, mogao natočiti spremnik goriva od 44 litre za jedan dolar, ali prosječna je plaća jednog Iranca 140 dolara’, dodaje novinar Haidar Diab

Teheran Times pak navodi da su za prosvjeda postojali mirni prosvjednici, ali su pobunjenici iskoristili njihove zahtjeve za racionalnijim cijenama goriva u svrhu svojih terorističkih težnji povezanih s djelovanjem organizacije Mujahedeen-e-Khalq. Njihov je primarni cilj stvoriti nesigurnost i nestabilnost u središtima ekonomske i energetske moći. Pobornici takvih stajališta objašnjavaju da je službeni Iran privremeno isključio internet (koji je nakon nekoliko dana vraćen) upravo zbog straha da pobunjenici komuniciraju s vanjskim neprijateljem, a iz istog razloga organizirana su masovna uhićenja pobunjeničke strane.

“Zašto niti jedan mainstream zapadni medij nije objavio vijest o tome kako su poslije na ulice, kao podrška režimu, izašla tri milijuna ljudi? U veljači se, kada sam posljednji put bio u Iranu, mogao natočiti spremnik goriva od 44 litre za jedan dolar, ali prosječna je plaća jednog Iranca 140 dolara”, dodaje Haidar Diab.

Razgovarali smo i sa studenticom koja se prije nekoliko godina doselila iz Irana u Hrvatsku zbog ljubavi i čiji je identitet poznat redakciji, ali je zaštićen jer je u postupku dobivanja azila. Zbog odsječenosti Irana od interneta i loše telefonske veze, danima bila onemogućena u ostvarivanju bilo kakvog kontakta s obitelji.

Najviše ispaštaju građani

“Nisam mogla razmišljati, jako sam se bojala, zamislite da vam je obitelj negdje, a svagdje oko vas govore da su tamo mrtvi, da se puca po ljudima i pali“, ispričala je potresena događajima u svojoj domovini. Stoga su kao jedini izvor informaciji poslužili izvori iz druge ruke, tekstovi u zapadnim medijima o kaosu i anarhiji te popratne fotografije i videozapisi.

Na svu sreću, nakon tri dramatična dana uspjela je stupiti u kontakt s obitelji i doznati da su svi živi i na sigurnom. U cijeloj toj mreži dezinformacija i istine, primjene sile i opravdanosti iste, vidljivo je kako najviše ispaštaju obični građani.