Foto: Josip Regović/Pixsell

Ono što je u početku bila molba roditelja i najbližih prijatelja tragično preminulog Davida Dragičevića da se rasvijetle okolnosti njegove sumnjive smrti posredovanjem mjerodavnih institucija preraslo je u višemjesečne prosvjede tisuća građana na jednom od glavnih banjolučkih trgova.

Građani su se mobilizirali jer smatraju kako je taj slučaj samo još jedna potvrda da su policija i pravosuđe prestali štititi od nasilja, nepravde, ali i korumpirane političke elite. Iskazivanje rastućeg nezadovoljstva na ulicama nije izoliran slučaj u aktualnim regionalnim i europskim okvirima, pa je s pravom postavljeno pitanje uzroka i učinkovitosti takvog oblika građanskog angažmana.

Ulična borba za istinu

David Dragičević, 21-godišnji banjolučki student, nestao je sredinom ožujka, dok mu je beživotno tijelo nađeno nekoliko dana poslije u neposrednoj blizini rijeke Vrbas. Prvotna policijska verzija događaja upućivala je na samoubojstvo pod utjecajem opijata, nakon što je mladić navodno počinio provalu.

S obzirom na to da niz suprotstavljenih okolnosti ponuđenih u iznesenom izvješću koje su dovele u pitanje istinitost objavljenih tvrdnji, takav rasplet nije zadovoljio mladićeva oca Davora, koji je po završetku policijske konferencije svoje nezadovoljstvo i sumnju u objektivnost takvog scenarija iskazao javnim prosvjedom. Kako njegov protest nije naišao na razumijevanje odgovornih, nastavljen je svakodnevnim okupljanjima u poslijepodnevnim satima, koji su s vremenom privlačili sve više građana revoltiranih nedostatkom reakcije odgovornih u potrazi za pravdom.

Opozicija je i u prijašnjim istupima često izravno prozivala člana predsjedništva Milorada Dodika za ‘diktatorsko vladanje’ entitetom

Roditeljska upornost time je prerasla u širi društveni prosvjed, s jasnim pozivom za odgovornošću cijelog političkog vrha tamošnjeg entiteta, koji je i prije bio predmetom kritika zbog nerijetkog izostanka izvorne predstavničke funkcije i zloporabe svojih položaja.

Rastući pritisak i širenje podrške pokretu simboličnog naziva “Pravda za Davida” rezultirali su ponavljanjem policijske istrage, koja je utvrdila netočnost prvotnih navoda, ali je u konačnici rezultirala labavim rezultatom pokretanja optužnice protiv nepoznatog počinitelja. Stoga su prosvjedi nastavljeni, unatoč zabrani okupljanja i rastu policijskog nasilja, na koje je upozorila i Europska unija.

Rastuće nezadovoljstvo

Tamošnja je opozicija i u prijašnjim istupima često izravno prozivala člana Predsjedništva Milorada Dodika za “diktatorsko vladanje” entitetom, čemu u prilog govori i to da su vladajuća stranka i entitetski televizijski servis umanjivali i zatirali pokušaje otvaranja aktualne rasprave o slučaju ubojstva mladog studenta.

Prosvjed nedvojbeno dijelom oslikava i atmosferu rastućeg nezadovoljstva općenitom političkom situacijom te može biti iskorišten kao svojevrsni pokušaj umanjivanja takvog političkog monopola. U pogledu navedenih teza, politički analitičar Davor Gjenero ne dijeli pozitivan stav.

“Pribojavam se da bi to bila daleko preoptimistična ocjena, protesti zbog smrti Davida Dragičevića i nekažnjavanja počinitelja događali su se i u vrijeme izbora u Bosni i Hercegovini te nisu bitno utjecali na ishod. Prisutna je bojazan da će se pokazati kako represija može biti uspješna, a protesti koji nisu dio organizirane političke akcije, imaju malo izgleda za bilo kakav politički uspjeh”, ističe Gjenero.

Želja za pravdom

Nedavne su ulične demonstracije u Beogradu, Parizu i Budimpešti otvorile pitanje povezanosti s banjolučkim prosvjedima, ali i širih dosega.

“Zajednički nazivnik prosvjeda u sve četiri zemlje želja je za pravdom i jednakošću. Vladajuće elite doživljavaju se kao udaljene od građana i demokratskih procesa, bez volje i mogućnosti da zaštite temeljna osobna, socijalna i politička ljudska prava. Hoće li ovi i njima slični prosvjedi pridonijeti smanjivanju tog rascjepa, tek treba vidjeti, ali nervozni odgovori vladajućih daju naslutiti da im je donekle jasno da su nezadovoljni i organizirani građani snaga na koju se mora računati”, zaključuje Ana Balković, suradnica na projektu Disobedient Democracy i doktorandica Sveučilišta u Barceloni.