Foto: Pixabay

Niti tjedan dana nakon što su ugasili vatru koja je zahvatila katedralu Notre-Dame, francuski su vatrogasci izašli na ulice Pariza da bi ugasili nekoliko manjih požara. Naime, iako je okupljanje “žutih prsluka” započelo mirno, prosvjednici su ubrzo počeli paliti bicikle i motore te su potom policiju gađali raznim predmetima, na što je ona odgovorila suzavcem. Riječ je o pokretu koji se od prije nekoliko mjeseci uspješno odupirao svakom pokušaju preciznog definiranja.

Glavni uzrok tome činjenica je da se početno, među ostalim, sastojao od pripadnika paravojske radikalne ljevice, ali i nacionalista i rasista s ekstremne desnice. No vidljivo je kako su vrijeme i ispunjenost početnih zahtjeva utjecali i na ideološku obojenost prsluka, koji se sve manje povezuju s obojenošću u žute tonove.

Široka početna platforma

Kada je u prosincu vandaliziran Slavoluk pobjede, monarhistička i anarhistička zastava bile su udaljene samo nekoliko metara. Pokret su sačinjavali i ljudi bliže političkom centru. Tko god se protivio povišenju poreza i smanjenju javne potrošnje mogao je biti dio širokog prosvjeda. Upravo je to izbjegavanje užeg političkog opredjeljenja učinilo “žute prsluke” popularnima jer ih je svatko mogao definirati po vlastitom nahođenju i lako se identificirati sa zahtjevima pokreta. To se u mnogočemu promijenilo od prvog prosvjeda u studenom prošle godine, kada je na ulice izašlo gotovo 300.000 ljudi. Nakon šest mjeseci, na francuskim ulicama ne prosvjeduje niti 3000 ljudi.

‘Na početku je bilo jasno da će se pokret razviti u novu 1968. ili polako opadati jer u Francuskoj nema revolucionarne mase. Oni nisu dovoljno nezadovoljni da bi pokretali revoluciju’, ističe profesor Ivo Goldstein

Djelomičan uzrok toliko izraženom padu nedvojbeno je dugotrajnost prosvjednog pokreta koji je izgubio momentum. Francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu nije trebalo dugo da udovolji primarnim zahtjevima pokreta u svrhu privremenog smirivanja stanja. Istodobno, preostali prosvjednici sve su više posezali za nasiljem i vandaliziranjem, čime su započeli dva tjedna nakon prvog prosvjeda. Osim toga, ističe dr. sc. Ivo Goldstein, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i bivši veleposlanik u Francuskoj, pokret nije imao konkretan program kojim bi mogao privući nezadovoljne.

“Na početku je bilo jasno da će se pokret razviti u novu 1968. ili polako opadati jer u Francuskoj nema revolucionarne mase. Oni nisu dovoljno nezadovoljni da bi pokretali revoluciju”, napominje.

Da je pokret podijeljen postalo je očito u veljači, kada se nekoliko stotina prosvjednika s ljevice i desnice sukobilo na ulicama Lyona. Ljevica nije samo pobijedila tada nego je gotovo potpuno preuzela pokret koji je u studenom uživao istovremenu potporu Jean-Luca Mélenchona, vođe krajnje lijeve stranke i ekstremne desne, Marine Le Pen.

Podijeljenost prosvjednika

“Bilo je ljevice, desnice, antikapitalista, rasizma, antisemitizma. Ljudi u tome više nisu htjeli sudjelovati”, dodaje Goldstein.

Međutim, kako izvještava francuski Le Monde, neki pripadnici radikalne ljevice na početku su samo promatrali razvijanje prosvjeda, bojeći se prejake prisutnosti ekstremne desnice. Ubrzo su im se pridružili i do kraja veljače su iz pokreta gotovo potpuno istjerali desnicu. Stari francuski trockistički uzvik “Anti, antikapitalizam! Ah, oh!”, izvještava francuski novinar John Lichfield, sve se češće mogao čuti.

Od pokreta koji se odupirao definiranju, “žuti prsluci” postali su pokret koji je u medijima češće zbog sukoba s policijom i vandaliziranja nego zbog političkih zahtjeva. Naravno, oni su danas znatno drukčiji nego u studenome, s obzirom na to da je Macron nekima i udovoljio. Njihovim sadašnjim zahtjevima – podnošenje ostavke dvije godine nakon što je izabran i ukidanje predstavničke demokracije koju će zamijeniti izravna vlast naroda – gotovo da je nemoguće udovoljiti.